[ČUDESNA I ČUDNA LJUDSKA NARAV]

Tek kada nešto izgubimo, shvatimo koliko nam je značilo. Tek kada smo bolesni, cijenimo zdravlje. Tek kada nam netko blizak umre, shvatimo što smo ispravno, a što krivo činili. Tek kada imamo mnoštvo novca, shvatimo da nas on ne može konačno usrećiti. Tek kada završi jedan odnos, uvidimo jesmo li ispravno postupili. I tako dalje…
Zašto je tome tako? Zbog čudne ljudske naravi koja je sklopljena na način da donosi odluke i po tom procesu uči, obrađuje se, teše, formira…

Urođeno (zbog istočnim grijehom ranjene ljudske naravi) smo nezahvalni, a za zahvalnost se trebamo trenirati. Urođeno smo lijeni, a za marljivost se treba odlučiti. Urođeno smo sebični, a za nesebičnost se odgajamo. Nema tu nekog posebnog odgovora; možda i ne trebamo tražiti odgovor, možda je dovoljno znati ovaj urođeni zakon kako bismo sami sebe mogli bolje razumjeti i ne osuđivati, nego se za dobro – boriti.

Naš najveći problem je što preuveličavamo svoju trenutnu situaciju kakva god bila. Gledamo kroz tako uzak otvor, da ne vidimo širu – Božju sliku. I zato nam je, sve što se događa, jako dramatično nezgodno. Vjernici smo, a za vječnost se ne borimo, barem ne dovoljno. Osjetimo da smo stvoreni za neraspadljivost, a krvavo se borimo za ovozemaljsko, ne mareći što tom krvavom, uzaludnom i nadasve besmislenom borbom oko trivijalnosti, ozbiljno ugrožavamo svoje vječno određenje koje životom na ovoj Zemlji sami biramo.

Iz perspektive vječnosti, svaka ovozemaljska teškoća je, iako doista može biti teška i zahtjevna, ništavna te se za vječnost isplati žrtvovati konačnost kada do toga izbora u životu dođe. Pakao je besplatan, samo treba sjediti prekriženih ruku i ne boriti se. Raj nije besplatan, nego jako, jako skup i ne tolerira duhovne i druge lijenčine. Krv Kristova – cijena neprocjenjiva, to beskompromisno zahtijeva.