"Milosrdan čovjek jako dobro vidi svijet i ljude oko sebe, ali odabire naglasiti dobro. Milosrdan čovjek dobro zna kako stoje stvari, pa ipak bira svakome dati još jednu priliku. Milosrdan čovjek je vrlo sposoban i razuman, ali svojom sposobnošću i razumnošću nema potrebu maltretirati druge", poručuje fra Ivan M. Lotar u objavi na društvenim mrežama.
“Dobar i glup su braća.” – kaže stara poslovica. Sigurno nije samonikla. Ima nešto u tome. Ipak sam ljut zato što se sve češće dobar i glup čovjek poistovjećuju, baš kao i milosrdan i budala.
Milosrdan čovjek nije slijep, ne živi “iznad situacije”, nije nerealan niti nadrealan, nije se “jučer rodio”, nije nesposoban niti nerazuman, nije letargičan niti anemičan, nije općenito nezainteresiran za život.
Milosrdan čovjek jako dobro vidi svijet i ljude oko sebe, ali odabire naglasiti dobro. Milosrdan čovjek dobro zna kako stoje stvari, pa ipak bira svakome dati još jednu priliku. Milosrdan čovjek je vrlo sposoban i razuman, ali svojom sposobnošću i razumnošću nema potrebu maltretirati druge. Milosrdan čovjek je proaktivan, ali strpljiv; pun ideja, ali mudar. Milosrdan je čovjek vrlo zainteresiran za život, ali i duboko svjestan svih razlika među ljudima koje treba poštovati i cijeniti.
Čovjek koji osuđuje drugoga je, naprotiv jednostavno glup. Zašto? Zato što nije svjestan samoga sebe, a tu nesvjesnost je pokvarenim životom sâm skrivio. Uvijek, stoga, radije biram biti milosrdniji i u očima svijeta “gluplji”, nego “pravičan sin” koji osuđuje sve živo, a biva glupast u Božjim očima.
S vremenom ta glupost preraste u zločestoću, a gdje ona vodi – ne treba posebno objašnjavati.
Stoga, ne sudi, nemoj biti glupast i naivan misleći da si savršen i budi milosrdan prema drugima, pa će i prema tebi Bog biti takav!
Na kraju krajeva, mir koji zadobiješ opraštanjem i milosrđem, ne može platiti nikakvo istjerivanje pravde.