Gdje si, Bože? Kamo si otišao? Kuda si krenuo, o Bože? Nema li te ili ima? Ima li te ili nema? Gdje si, o Bože, Bože moj…?

Tko se nikada nije pitao nijedno ili sva ova pitanja – nije imao razloga – možda je najsretniji čovjek na svijetu. A možda nikada nije zagrebao niti malo ispod površine vlastite vjere, pa ga ne bih baš zvao sretnim čovjekom jer, jednako tako, nije došao niti do dubine vlastite vjere. Možda se nikada nije usudio naglas postaviti ova pitanja. I, jednako tako, možda nikada nije razumio Isusa koji se nalazi u agoniji Getsemanija, Golgote i prašine jeruzalemskih ulica… Možda, samo kažem, ne dajem odgovor…

„Je li Gospodin među nama ili nije?“ – pita se izraelski narod.

Bog je silna čudesa činio: od čudesa u Egiptu, preko Izlaska i Prelaska sve do čudesa u samoj pustinji, a oni se i dalje pitaju…

Pita se i Samarijanka. Isus joj je sve rekao o njoj, gleda ju kao ljudsko biće, a ne niže stvorenje – kao što bi možda bilo uobičajeno. Isus joj već samim razgovaranjem s njome – daje dostojanstvo: „Kako ti, Židov, vodu išteš od mene – Samarijanke?“

Samarijanka nije cijelo vrijeme svjesna s kim razgovara. No u jednom trenutku se pita: „Hm, da to nije Krist?“

Apostoli se pitaju: „Što On to govori? Da mu nije tko donio jesti (ne razlikuju doslovno značenje od metafore)? Zašto govori sa Samarijankom?“

A Odgovor?

Gerizimi ili Jeruzalemi: ili tri barijere koje Isus ruši

Nalazimo se na polovici korizme. S pravom se i mi možemo pitati: što smo dosad dobroga učinili? Jesmo li se držali svojih odluka i kako? Jesu li to uopće bile dobre odluke? No vrijeme ne čeka nikoga. Korizma nas nosi prema Uskrsu, bili mi spremni za to ili ne.

Isus uvijek iznova očarava, oduševljava; nikada ne propušta priliku kako bi „upecao“ novu dušu za Kraljevstvo Božje. Prije 2000 godina Isus donosi novost jednakosti dostojanstva ljudi pred Bogom; jednake vrijednosti pred Ocem koji ljubi svu svoju djecu, jednakosti prolijevanja svoje Krvi za svakoga čovjeka – jednakosti odgovornosti i milosti. U svom podnevnom susretu sa Samarijankom na bunaru, On ruši barijere i uči ju kako da bude svoja i Božja.

Biološka – spolna barijera

Isusa niti najmanje ne zanima činjenica što je Samarijanka – žena, ni najmanje. To je izmišljena društvena konvencija koju su nametnule prepametne ljudske glave i nemaju veze s Božjim planom otpočetka: muško i žensko stvori ih; ravnopravne pred Bogom, jednakoga dostojanstva s različitim poslanjem na Zemlji, različitim ulogama u scenariju života. Isus se definitivno nikada nikome nije posebno opravdavao. Računao je da će klanjatelji u Duhu i istini – razumjeti, a ostali? A tko bi svakom udovoljio: ako mogu i žele, neka shvate, ali ako su ogrezli u tvrdoći svoga srca, a što bismo trebali? Danas svjedočimo pokušajima rušenja identiteta muškarca i žene: možda nečemu što nismo planirali doživjeti. Udarac na identitet muškarca i žene podao je Neprijateljev potez koji je samo nastavak njegove „agende“ pod nazivom: „Ako si Sin Božji…“ Prve korizmene nedjelje. Različitost spolova nije prisutna kako bi dijelila, nego međusobno obogaćivala.

Nacionalna – narodna barijera

Isus je uveo „Schengen“ davno prije Europske Unije. Ne u cilju poništavanja međusobnih razlika, nego u cilju razumijevanja razlika koje su prisutne i ne mogu se jednim potezom pera dokinuti. Još jedna tvorevina koja Isusa apsolutno ne zanima je nacionalni identitet. To ne znači da ne trebamo cijeniti, poštovati, čuvati i voljeti svoju Domovinu – naprotiv, jer On je definitivno cijenio svoju. Domovina je i majka koja te othranila i dijete koje trebaš čuvati. No kada domovina postane izgovorom za sijanjem mržnje, nesnošljivosti i rata – to nema veze s Bogom. Svaki bi vjernik uvijek i najprije trebao imati na umu da je njegova prva domovina – ona na nebesima. Različitost naroda nije prisutna kako bi dijelila, nego međusobno obogaćivala.

Vjerska – duhovna – religiozna barijera

Ništa kao vrijednosni sustav, vjera i duhovnost ne može ljude zbližiti niti udaljiti. To je vez jači od krvi. Isus daje uputu o „pravim klanjateljima“: to su oni koji se Ocu klanjanju „u duhu i istini“, a ne u Jeruzalemu, Gerizimu, Meki ili na Tibetu. Međutim, Isus ističe Samarijanki svoj „Ja sam“ (Ja Sam Koji Jesam). Ja Sam Vrata ovcama. Ja Sam Kruh života. „Ti li si Sin Svevišnjega“ – pitat će ga za koji tjedan. „Ja Jesam!“ – odgovorit će Isus, pa kud puklo!

Sveta mjesta u sveti čini prečesto su poklali milijune kada su bila zloupotrijebljena. Ne Bog, ne klanjatelji u Duhu i istini, nego oni drugi: umišljeni pravednici koji misle da su pili sa zdenca pameti svega svijeta, umišljeni, bahati i samoprozvani bogoznanci svih religijskih sustava, bez trunka prave, istinske, autentične evanđeoske vjere i duhovnosti. Ideolozi i demagozi. To su oni koji sate i dane provode u molitvama, na hodočašćima, a nikada nisu upoznali ljubav, milosrđe, oproštenje; uski i suženi mozgovi još suženijih emocionalnih i socioloških kapaciteta. Ni oni koji misle da Boga ne trebaju nisu bolji jer umišljeno misle da bez Sina Božjega mogu biti božanstveni, bez Duha Svetoga, duhovni i bez Oca – stvoritelji i bogovi. Različitost vrijednosnih sustava nije prisutna kako bi dijelila, nego međusobno obogaćivala.

Susret Isusa sa Samarijankom jedan je od najčešće prikazivanih biblijskih događaja u sakralnoj umjetnosti. I to ne začuđuje. Neizmjerno je to vrelo duhovnosti, poduke i duhovnih događanja u tako malo prostora na biblijskom papiru. Samarijanka se u susretu s Isusom, s Istinom – promijenila: od skeptične i laksne žene koja se dosađivala svojom monotonom svakodnevicom u nadi da bi joj on mogao dokinuti muke, preko pravih pitanja, a ne cjelovitih i, analogno tomu, simplificiranih odgovora, dolazi do upoznavanja same sebe, prepoznavanja Isusa, evangelizacije bližnjih i prihvaćanja otkupljenja te dolaska do spasenja.

Učimo se od nje. Amen.