Bože, kako ljudi ne vole čitati o smrti, to je jako nepopularno. Srećom, pa me popularnost niti populizam ni najmanje ne zanimaju.

Ništa u životu nije sigurno osim smrti. I rođenja, ali ono se dogodi kada nismo svjesni samih sebe, pa ga nekako i ne “doživimo” baš…

Samo smrt je sigurna. Pa, iako to znamo gotovo cijeli svoj život, nekada ga provedemo u potpunom sljepilu. Da. To je, nažalost, moguće. Živjeti, a biti tek slijepac, kako kaže Thornton Wilder u svome djelu “Our town”. Smrt je sigurna, a mi opet nikako da se na nju pripremimo. Niti na svoju, niti na tuđu. Nego strepimo pred njom, poput pokislih miševa. Ovaj epitaf me najprije šokirao, a potom mi je dao misliti. Što mu vrijedi vječni “napretek”, kad ni zemaljsku ograničenost nije znao organizirati?

Smrt je tako konačna, a život prepun prilikâ. Nakon smrti nema kajanja, a u životu još imamo priliku za promjenu! Istinski živi onaj koji prihvati vlastitu smrtnost, jer se ne dâ smesti trpljenjem. Istinski živi onaj koji je svjestan da će umrijeti i on i ljudi oko njega – i da je to sasvim normalno – on koristi vrijeme kako treba!

Jedna od rijetkih stvari koje su tijekom ljudskog života uistinu u našim rukama, jest vrijeme. I svi ga imamo nešto “malo”. Nije to laž. Doista, kad se uzme vječnost, ljudski život i traje tek poput treptaja oka. Hajdemo onda sad imati vremena!

Imati ga za Boga, za svoju dušu, za one ljude u životu koje uistinu volimo i s kojima smo zaista svoji, za raditi ono što doista volimo. Život je apsolutno bolesno prekratak da bismo stvari samo obavljali, rješavali ih tek, kako se zna reći. Prekratak da bismo radili poslove koje mrzimo ili proveli život s osobom koja nije za nas. Bog ti nije dao da biraš “koliko”, ali ti je dao da biraš sve ostalo: “s kim”, “kako”, “gdje”…

Mudro odaberi. Nećeš dvaput.