Besjeda Isusa Krista je često velik izazov za svakoga vjernika koji ozbiljno promišlja o svojoj vjeri i nastoji ju iskreno i pošteno živjeti. Isus nije mlak, naprotiv – vrlo je jasan i odrješit. Često se učenim i vještim rečeničnim konstrukcijama nastojimo „izvući“ iz pojedinih moralnih situacija koje bi mogle narušiti naš integritet u svjetovnome društvu. Za pitati se: radi li se tu uopće o integritetu jer vjerujem kako primjećujemo da naše društvo ponekad definira pravila bez ikakve dosljednosti i standarda, pa se s pravom dalje pitamo: o kakvom je uopće, ponavljam – i ako jest, integritetu riječ?

Isus vrlo poznato evanđelje završava tvrdnjom kako dobra djela slave Oca, a ne riječi, misli ili osjećaji. Nigdje nije rekao „dobra energija slavi Oca“ ili „slanje pozitivnih vibri slavi Oca“ niti “osjećaji slave Oca” – barem koliko mi je poznato.

Koja su to dobra djela? Jedan dio tih djela dobro je opisan u prvome čitanju; dobro bi ga bilo još jedanput pročitati.

Sveti Pavao je dobro znao da nema ništa od „mudrosti besjede“, nego: raspeti Krist je njegova mudrost; Duh snage koji dolazi od Oca.

Često smo navezani na mišljenje okoline, sredine u kojoj živimo, radimo, odgajamo djecu i nedostaje nam ta snaga Duha kako bismo mogli reći: „Čekaj, pa to nije normalno.“ Ili „Ne, to nikako ne može biti dobro.“ Ili „Meni je to neprihvatljivo, ja mislim i vjerujem drukčije.“ Danas se to olako može definirati nasiljem, neprihvaćanjem, intolerancijom i drugom „mudrošću besjede“ – bez pokrića, naravno. Sve to „prolazi“, dok je istovremeno kršćanstvo „bez pardona“ najprogonjenija vjera na svijetu. Najčešće ubijani ljudi zbog vjere na cijelome svijetu su upravo kršćani. Najčešće progonjeni, izrugivani, omalovažavani i ponižavani i to najčešće u „progresivnim“, zapadnim društvima. Treba pogledati istini u oči: to je svijet „tolerancije“ u kojemu mi živimo: sve se može tolerirati, svaka sloboda, ali križ? Križ je sablazan, križ proziva, križ smeta. A upravo na mudrost križa danas poziva Gospodin. Nije problem u tome da kao vjernici toleriramo, prihvaćamo sve ljude (razlikujmo grijeh od grešnika), nego je problem što kao vjernici prihvaćamo da se o našoj vjeri govori što komu padne na pamet, a mi šutimo: ni vrući ni hladni; mlaki…

Biti solju zemlje i svjetlom svijeta nije jednostavno, ali je nužno; nije lako, ali je moguće; nije ugodno, ali je obveza svakoga kršćanina. Uz snagu Duha o kojoj Pavao govori, mi to možemo! Biti svjetlom u tami nečijega života, nečijih rana, nečijega beznađa. Biti solju zemlje tamo gdje je nestala radost života, gdje je nestao žar življenja vlastitoga životnoga poziva, gdje je sve postalo sivom, jednoličnom mješavinom pastelnih boja svakodnevice.

Često svoju kršćansku vjeru nećemo trebati braniti „mudrošću besjede“, nego upravo djelima, a to svi znamo kako. Treba nam samo Duh odvažnosti i hrabrosti. Potreban nam je i Duh mudrosti kako bismo prepoznali kada treba govoriti, a kada ušutjeti; kada govorimo u Ime Božje, a kada pametujemo nekome u ime vlastito. Potreban nam je Duh milosrđa i razumijevanja kako nikada nikoga ni zbog čega ne bismo osudili – jer to Isus zacijelo nikada nije činio. Djelima mijenjajmo svijet u kojem živimo i ne bojmo se biti: sol zemlje i svjetlo svijeta.