Donosimo ulomak iz knjige fra Bone Zvonimira Šagija “Molitva i misli mira u vrijeme rata. Homilije u dane molitve za mir i domovinu” u izdanju Kršćanske sadašnjosti,  2007. godine. 

Misa i molitva za mir, 25. listopada 1991.: U stanju pokore – otkriće nove nade

Neko vrijeme samo po se bi postaje pokorničko vrijeme. Takvo je vrijeme ovo koje nas je zadesilo. Rat svima nama nameće i stanje pokore, tj. traži od nas da priznamo svoje grijeh, da priznamo sve ono što je tijekom naše prošlosti, bilo osobne bilo narodne, išlo stazom odstupanja od Boga, od njegova zakona, što je bilo product našega grijeha. A grijeh, kako smo to čuli iz Poslanice Rimljanima, prebiva u meni, tebi, svakome od nas (usp. Rim 7,17). Svi smo mi podijeljena bića tako da je u nama i dobro i zlo. Valja nam zato primiti opomenu koju nam Bog šalje preko ovih nevolja što nas snalaze.

Nismo uvijek bili vjerni! Vratimo se na prvotnu vjernost, sjetimo se da smo bili kršteni, svaki je od nas pojedini u djetinjstvu svoga života pristupio Kristu i tada je, zaogrnut božanskim svjetlom i ispunjen Duhom Svetim, primio i snagu da može izvršavati ono što po božjem nadahnuću spoznaje da je pravo. Tada smo stupili na put Kristov, ali se je dogodilo da smo na tome putu iz različitih razloga – katkad su to bile zamamnosti koje sun as sa strane mamile, katkad su to bile teškoće koje sun as pokolebale i prestrašile – odstupali s puta Kristova i tražili prečace da bismo došli do sreće kako smo je sebi zamišljali. Kršili smo tako Božje zapovijedi, gazili io nu božansku haljinu posvećenja koju smo primili na krštenju, više nam se sviđala neka moda ovoga modernog svijeta koji pruža različite ponude uživalačkih stilova života. Iskrivili smo pravu ljudsku sliku i toliko puta bili više nakaze nego prava slika Kristova. Umjesto da smo za Krista svjedočili, mi smo Krista sramotili u svijetu. Valja nam se zato pokajati i valja uzeti kao pokoru sve ovo što sada trpimo.

Spomenimo se da smo i kao narod prije 13. stoljeća primili kršćanstvo, da smo pristupili Kristu in a temelju vjere u Krista postali dionici kršćanske culture koju smo u Europi izgrađivali zajedno s drugim narodima, obilježenu Kristovim imenom. Ali sjetimo se da smo u nedaćama povijesti na različite načine i odstupali od onih svijetlih strana kršćanske culture, te upadali i u barbarstva i u divljaštva. Valja nam priznanjem grješnosti, zabluda i zločina pročistiti povijesnu memoriju, da na zreliji način, mi sada živi, odlučimo u ovome sadašnjem času povijesti, kad se opet nalazimo na jednoj prekretnici, na nekom novom početku, ići u izgradnju naše budućnosti kulture i našeg budućeg života, na savršeniji kršćanski način. Samo ono što je bilo svijetlo, a bilo je mnogo svijetlih strana u našoj povijesti, uzet ćemo pred sebe i učiti od onog što su nam svijetli likovi iz povijesti namrli. Na onome pozitivnome naučit ćemo kako treba graditi budućnost. Valja nam sve, samo istinito dobro, iz naših povijesnih izvora uzeti i, Koliko je to najviše moguće, sada oživotvoriti, te krenuti u novu budućnost.

(…)

Kršćanska vjera ima onu snagu koju nitko ne može skršiti – nadu koju krijepi Duh Božji! Zato s kršćanskom vjerom krenimo u novu budućnost.

Neka nas ova mis ai ovaj naš molitveni dan svakog tjedna potiče na pokoru za svoje grijehe i za grijehe svoga naroda, da zaslužimo milost Božju, da nas Bog ponovno primi za svoje i da nas obdari onim unutrašnjim svjetlom, koje nam je ovaj čas potrebno, da bismo znali koje nam je korake učiniti u obrani – da nijedan pogrešan korak ne učinimo, da ostanemo čista srca da i na kraju slavimo pobjedu u Bogu.