Iris Mihatov Miočić je vrsna akademska slikarica. U kontekstu našeg susreta, treba istaknuti i - zauzeta vjernica. Iris je moliteljica, svjedokinja. Nagovori koje izriče na susretima kao voditeljica zajednice Ruah Adonai Zadar su kateheza, razmatranje, meditacija, poticajni ispit savjesti. Proizlaze iz osobno proživljenoga, iskustvenoga. Iris govori i o slabostima čovjeka, a jer polazi od sebe, time i drugoga tješi i ohrabruje. Govor ljudskosti i zemaljskoga odijeva u božansko i nebesko. Tako je to i dok govori o Križnom putu čijih je 14 postaja tehnikom akrila na platnu naslikala za župnu crkvu Bezgrešnog začeća BDM na Puntamici u Zadru, na poziv tamošnjeg župnika, blagoslovljenog na početku ovogodišnje korizme.
Više od umjetnički akademskog opisa nastajanja Križnog puta, razgovor s Iris o tom djelu kojega u stvaralačkom smislu ne svojata, nego ga doživljava kao Božji dar, zapravo je duhovno promišljanje o Križnom putu. Poticaj da uđemo u sebe, sebe pozicioniramo na Križnom putu našeg Otkupitelja…
Kroz Irisin rad na Križnom putu saznajemo kako je Duh Sveti na njoj radio. Neko vrijeme dok ga je slikala prolazila je kroz nutarnje suhoće. Slikajući Križni put, osobito je iskusila blizinu Marije, doživjela njeno izbavljenje.
Ovaj susret s Iris je kateheza o Križnom putu. Iris nosi ime cvijeta koji je ljubičaste, pokorničke boje, iz čijeg središta probija bijela i žuta boja na laticama. Baš kao što iz Križnog puta našeg Gospodina probijaju bijelo i žuto, svjetlost i sunce. Ovo je svjedočanstvo o trpljenju tijekom ‘ljubičastog vremena’, o trnju Križnog puta čiji su plodovi cvijet i miomiris, svjetlost i život vječni – Isusovo otkupljenje i spasenje čovjeka!
Ima li razlike u slikanju Križnog puta i svega drugoga, tematski, što slikar sakralne umjetnosti slika?
Sakralnim slikarstvom počela sam se baviti prije četiri godine, nakon moga obraćenja. Iz svog iskustva, rekla bih da je Križni put vrhunac sakralno duhovnog stvaranja i da ne postoji nijedna druga tema unutar koje se čovjek može toliko preobraziti i doživjeti snagu Božjeg milosrđa.
Kada te župnik don Igor Ikić zamolio da slikaš Križni put, jesi li se zapitala kako ćeš to učiniti, to je i opus od 14 slika? Jesi li bila pod pritiskom znajući da je slikanje Križnog puta ipak nešto posebno?
Nisam uopće bila zabrinuta. Zapravo, bila sam toliko poletna. I taj poziv župnika meni predstavlja jedno svjedočanstvo. Jer, kad sam prije par godina došla stalno živjeti u našu župu, bila sam načula da će se raditi Križni put za župnu crkvu. U tom trenutku sam pomislila: ‘Blago onome tko to bude radio. Bože, blagoslovi ga. Neka to bude na blagoslov našoj župi’. I tako sam to pustila. Prošlo je neko vrijeme. Kada me župnik pitao bi li ja slikala Križni put, to je za mene bio baš Božji poziv na kojeg sam se rado odazvala. Sjećam se kako sam se nakon toga poziva vraćala kući sva sretna i ushićena, poskakivala sam od radosti. Tada sam pomislila: ‘Bože, stvarno čuješ svaku našu misao’. To što sam ja bila pomislila za neku drugu osobu, kako će to biti dobro za našu župu, ispalo je kao da je to bila molitva koju je meni Bog uslišio.
Ovaj Križni put je drugačiji od drugih prikaza koje smo naviknuti gledati kao Križni put, jer se na skoro svim tvojim slikama Križnog puta nalazi samo Isus. Jako je izražajna Njegova pojava na svakoj postaji, dominira Isus u prvom i krupnom planu.
Nakon poziva da slikam taj Križni put, uzela sam neko vrijeme da proučavam sakralnu umjetnost Križnog puta, da vidim kako su drugi pristupili tom stvaranju. Svaki autor ima neku svoju viziju Križnog puta. Što sam više to pregledavala, sve mi se nekako raščistilo kako bi to zapravo moralo izgledati.
Suvremena umjetnost stvarala mi je veliku prazninu i nisam našla ništa što bi mi bilo nadahnuće, da sam rekla, krećem raditi, sad znam kako će to izgledati. Više sam se vraćala na ono kroz što sam odrasla, a to su slike starih majstora, Rembrandta, Caravaggia, Michelangela. Kao dijete listala sam njihove radove i osobito mi je dojmljiva tehnika chiaroscuro koja se često ponavlja kroz Rembrandtove slike. Rembrandt je također bio slikar sakralne umjetnosti. Odrasla sam uz te slike koje tada nisam doživljavala u potpunosti, kao što ih doživljavam danas, pa sam ponovno obnovila to znanje.
Tada mi se stvorila slika kako Križni put mora izgledati – a to je da svakako Isus mora biti u prvom planu, mora biti u centru! Isus mora biti u središtu, kako i inače u našem životu mora biti, u životu vjernika. Tako mora biti i u prikazu Križnog puta. Želja mi je bila da tu Muku, taj osjećaj Isusove poniznosti, Njegove šutnje u tom trpljenju, da to mora biti vidljivo. Znači, kad čovjek stane ispred slike toga Križnog puta, da do njega dopre ta emocija koju je Isus proživljavao kroz tu postaju.
Isus tijekom svoga Križnog puta i jest bio usamljen. Na taj način Isusove dominantne prisutnosti na platnu, prikazala si Isusovu usamljenost koju je zaista i doživio. Njegovu duhovnu usamljenost, ali i fizičku, unatoč ljudima koji su ga bili okruživali.
Baš tako, točno. Htjela sam Isusa osamiti, jer On ionako jest bio usamljen. Bio je odbačen, bio je prezren od sviju. Iz svoga nekog djetinjeg prianjanja uz Isusa, namjerno sam od njega htjela maknuti sve te ljude koji su ga bili okruživali. Odlučila sam ih utkati u tu tamu kojom je Isus bio okružen, a koja je vidljiva i na platnu. I sebe sam pronašla u toj tami. To je bila i teološka slika Isusove svevremenske žrtve, izraz slike naših osobnih grijeha i prijestupa.
U odnosu na prikaze Križnog puta drugih autora, kod tebe je Isus izrazito vidljiv, u glavnoj i jedinoj ulozi na svakoj postaji.
Ne bih rekla da su stari majstori Isusa fizički samoga ostavljali na slici, ali kroz taj odnos svjetla i tame, sva svjetlost jest bila na Isusu, tako da je Isus bio u prvom planu, kao da je bio jedini. Tu sliku, smatram, oživljava i Sveto Pismo. I meni je bila želja da Isus bude jedina svjetlost na slici. Isus jest Svjetlo svijeta, on je svjetlost koja razara našu tamu, tako da je na slici svake postaje Isus taj koji izlazi iz te tame.
Je li neka postaja tebi osobno, kao vjernici, posebna u duhovnom smislu? Koja ti je postaja bila zahtjevnija u slikarskom smislu izvedbe?
Kad sam dosad radila neku seriju slika koje predstavljaju jednu cjelinu, uvijek bih naslikala sliku koja, smatrala sam, ne bi bila dobra zasebno, ali u cjelini s drugima bi funkcionirala i dolazila bi do izražaja, u suradnji s drugim slikama. Kod ovoga Križnog puta, prvi put sam radila neku seriju slika u kojoj sam baš htjela da svaka slika bude posebna, sama za sebe, ali i da pripada toj cjelini. Dakle, da slika bude sama po sebi izražajna.
I mislim da je najljepše što mi se moglo dogoditi da se uopće nisam zamarala tijekom rada redoslijedom slikanja postaja. Nisam slikala postaje po njihovom redu. Vjerujem da je to bilo vodstvo Duha Svetoga. Prvi put sam osjetila kako nisam bila zabrinuta koja će slika biti sljedeća, kako će izgledati sljedeća slika. Nego je, doslovno, svaka postaja rađala drugu. Tijekom rada rodila bi mi se slika sljedeće postaje koju ću slikati. Tako da je to baš bilo isključivo vodstvo Duha Svetoga.
Što se tiče duhovnog pogleda na cjelokupan rad, postaja o kojoj sam najviše razmišljala je Isus tješi jeruzalemske žene. Zato što je to za mene slika koja u cijelosti predstavlja naš, čovjekov pogled na Isusov cijeli Križni put.
Isus govori ženama da ne plaču zbog njega, nego da plaču nad vlastitim grijesima. To mi govori i kako pobožnost Križnog puta ne bi trebala biti samo izvanjska, da ona izaziva samo vanjsko žaljenje, sklopljene ruke na molitvu. Nego da pobožnost najprije treba krenuti iznutra, iz našeg srca. Znači, mora se dogoditi obraćenje – i to je ono na što Isus kroz tu postaju upozorava. To bi trebao biti naš cjelokupan pogled na Križni put, na cijelu Korizmu; pogledati svoje nutarnje stanje, stanje svoga srca i dopustiti da razmatranje Kristove muke donese tu nutarnju promjenu.
A slika koja me najviše dirnula tijekom rada, i to na samom kraju Križnoga puta je – Isusa skidaju s križa. Tu mi se dogodio baš jedan susret, rekla bih, nadnaravni susret. Tu sam osjetila prisutnost žive Majke koja obuhvaća, koja tješi naš klonuli duh, koja nas može podići u bilo kojem trenutku, koja je cijelo vrijeme promatrala svoga Sina kroz svaku postaju. Tako promatra i nas, kroz naše teškoće i kušnje našeg križnog puta.
Tako da taj pogled Majke i to njeno naručje je mjesto u kojem sam ja osobno pronašla jedan novi početak. To je bio prijeloman trenutak u životu moje vjere, u radu Križnog puta. Ta prisutnost žive Majke je nešto slično kao što mi se dogodilo i sa samim obraćenjem. Cijeli život vjeruješ da je Bog živ, da On postoji, da te ljubi, voli. Ali, osobno osjetiti tu nadnaravnu prisutnost… Pa se čovjek baš u svojoj nutrini, srcem i razumom uvjeri – Bog je zaista živ!
Tako sam vjerovala i u prisutnost Marije u svom životu. Ali, dogodio se opet taj ključni trenutak Božjeg milosrđa, osjetiti tu Marijinu prisutnost u svom životu, u svom srcu. To mi je dalo potpuno novu sliku na samu Crkvu. Kroz Mariju još više prionuti uz svete sakramente, svetu pričest, euharistiju, ispovijed. Sama Crkva koja jest majka, pa mi je ona postala novo utočište. Roditi se ponovno kroz Mariju, započeti novi hod s Gospodinom upravo kroz Mariju osobno.
Slikajući postaju Isusa skidaju s križa, doživjela si osobito živo iskustvo prisutnosti Marije?
To je i jedna druga faza koja se dogodila tijekom rada. Križni put krenula sam raditi s puno entuzijazma, no dogodio se trenutak da nakon tri postaje više nisam mogla slikati, više nije bilo vremena. I bila sam zabrinuta kako ću to sve stići. Imala sam pritisak različitih obveza sa svih strana. Onda se 2020. godine dogodila pandemija i korizma i tada su za mene sve druge obaveze stale. Osjetila sam da je to tada bio otvoreni prostor u vremenu da mogu završiti taj Križni put. Tako da je za vrijeme prošlogodišnje korizme nastalo 80 % Križnog puta. Tada sam najviše slikala. Od 0 do 24 sata samo sam razmišljala o Križnom putu, slikala sam po cijele dane. Za to sam se još poletnija ustajala kroz jutro i cijeli dan jedva sam čekala kad ću ponovno stati pred platno i nastaviti raditi slike.
Međutim, kroz to prianjanje, razmišljanje o Kristovoj muci, upala sam u stanje suhoće. Bila mi je otežana molitva, iako mi je to bilo jedino što me držalo. Pustinja kroz koju sam prolazila, osjećala sam kao da se nemam više za što uhvatiti. Nakon nekog vremena, čak i Isus, kad sam slikala Njegovo lice, kao da ga više nisam prepoznala da je to On, nego da je to netko koga ne poznajem.
Molitva krunice držala me da budem uporna u molitvi. Mislila sam, to će proći. Nisam se dobro nosila s tim stanjem, iako sam znala da su mnogi prošli kroz to. Meni je to bilo grozno, jedva sam čekala izaći iz toga. Mislila sam, sad će doći Uskrs, pa će se to promijeniti nakon Uskrsa. Međutim, takvo stanje trajalo je šest mjeseci.
Kad sam završavala slikati Križni put, kao da nisam više toliko duhovno ulazila u te postaje, iako sam već bila sasvim ‘zarobljena’ tim Križnim putem. Ali, tijekom te postaje dogodio se taj trenutak kada se u sljedeća tri dana dogodila nutarnja promjena. Onda sam se prepustila tom vodstvu Marije. Osjećala sam se kao da me stavila u to svoje naručje. Isplakala sam se, mislim da sam cijeli dan plakala. Osjećala sam da me Marija jednostavno podiže iz te klonulosti, iz te suhoće. Marija me jednostavno izvukla van iz toga. Tako da se tu rodila posebna ljubav prema Mariji, ljubav prema Crkvi, jednostavno je sve iznutra opet oživjelo!
Slikati Križni put je veliki duhovni pothvat pa je napast suhoće normalna. Nije li to prirodno doživjeti, kad radiš takvu Božju stvar – da ti je napast u nekom trenutku uskratila gušt miline dok si slikala, jer to je posebna Božja milost.
Nisam razmišljala zašto se to događa, nego sam se prepustila tome. Nisam znala koji je točno izvor. Je li to zbog Križnog puta, crkve su bile zatvorene, nije bilo svete pričesti za narod. Uđeš u tu neku osamljenost i tu sam se zadržala. Sad kad vratim vrijeme unatrag, kad se to sve završilo, jasnije mi je zašto se to događalo. Kad je završila korizma, došao Uskrs i kad se Križni put bližio kraju, bila sam čak žalosna što je taj period završio.
Na Križni put koji sam naslikala gledam i u svjetlu svih tih proživljenih osjećaja i spoznaje da je to meni dar, odraz Njegovog milosrđa. Križni put je slika Božjeg milosrđa. Ono što sam primila po njemu čovjek ne može shvatiti svojim razumom. Sva zasluga ide Bogu. Rad na Križnom putu bio mi je poticaj na promišljanje o beskrajnom Božjem milosrđu. Poziv na slikanje Križnog puta meni osobno je Božji dar jer sve što sam primila po njemu čini da još više zahvaljujem Bogu na žrtvi koju je učinio za mene, nas, za svakog čovjeka.
Slikati Križni put nije bilo pitanje samo tvoje slikarske vještine, tehnike, tvoje stručne, akademske osposobljenosti, nego baš i tvoje duhovno putovanje dok si slikala Križni put.
Da, toga nisam bila svjesna u početku, nego sad kad je prošlo neko vrijeme i kad razmišljam o danima toga stvaranja. Meni je to bilo potrebno vjerojatno više nego što sam mislila. Ima jedna rečenica koja mi je raščistila cijelo to razmatranje Križnog puta, kad sam tek krenula slikati.
Jako volim čitati Dnevnik sv. Faustine Kowalske. Na početku rada neprestano mi je odzvanjala Isusova riječ koju je on rekao sv. Faustini. Rekao joj je da više vrijedi sat vremena razmatranja Isusove muke, nego da se netko godinu dana bičuje do krvi. Tu rečenicu sam ponavljala svaki dan. Nisam znala što Isus time želi reći. Ponavljala sam je kao malu molitvu.
U Dnevniku je zapisano da je Isus sv. Faustini rekao: „Jedan sat razmatrati Moju bolnu muku, veća je zasluga nego se godinu dana bičevati do krvi. Razmatranje mojih bolnih rana od velike je koristi tebi, a meni čini veliku radost“ (Dn 369).
Kad je Križni put bio pri samom kraju, te riječi zaista sam mogla razumjeti. Cijeli taj period prošle godine bio je u znaku ljudske nevolje, korona, bolesti, smrt, usamljenost Crkve. Nije bilo služenja misa s narodom. Mnogi su ostali bez posla, dogodio se potres, mnogi su ostali bez svojih domova. Svjetska nevolja nas je ujedinila i izaziva suosjećanje. Bile su pokrenute mnoge molitve, mi u kući također smo svaki dan molili krunicu na te nakane.
Prizor ljudske nevolje čovjeka koji pati u nama izaziva ljubav i milosrđe. Isus želi da budemo zagledani u sliku Njega koji pati – jer Isus jako dobro zna da onaj tko promatra Njegovu muku i tko razmatra što se događalo u tim trenucima, Isus jako dobro zna da će to izazvati promjenu u ljudskom srcu! Ako je u nama nastupila promjena prema nekome koga ne poznajemo, koji nije ništa za nas učinio, kako će tek u našem srcu nastupiti promjena za Onoga koji je dao svoj život za nas!?
Znači, vjerujem da je to poziv na promatranje Muke i trpljenja koji u ljudskom srcu izaziva suosjećanje, zahvalnost, ljubav i poticaj na milosrđe. To su upravo te Isusove riječi – Više vrijedi sat razmatranja Njegove muke… Jer Isus jako dobro zna da će uslijediti promjena. Nemoguće je ostati imun na sliku Isusa koji pati. Slika trpećeg Krista je prva slika u koju trebamo biti zaljubljeni da bismo mogli ljubiti uskrslog Krista.
Imala si osobiti osjećaj dok si slikala postaju Isus tješi jeruzalemske žene. Na toj slici nema Isusovog lica, nego samo Njegove ruke. Na toj postaji izražena je žena s djetetom u naručju.
Jedan detalj ponavlja se na postajama – Isusova ruka! Uz tu postaju, ruka je i kod postaja Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ, Isusa svlače, Isusa pribijaju na križ, Isusa polažu u grob. Na tim slikama ne vidi se lik Veronike, Marije, vojnika, Šimuna, nego samo njihova ruka. Tako osoba koja promatra sliku sebe može doživjeti kao nastavak te ruke.
Kroz taj detalj ruke htjela sam prikazati da smo mi ti koji smo sudionici toga Križnog puta i da ne smijemo sebe gledati izvan konteksta Križnog puta. Mi jesmo dio toga. Isus je to činio i podnio radi nas, ali to može biti i poticaj da kroz tu sliku Isusa i mi tješimo, da i mi praštamo, da se i mi predajemo.
Simbolika je da mi nekome možemo biti ruka, ali i ne biti drugome ruka.
Da, možemo biti ruka koja pomaže, možemo biti čin milosrđa, jednako kao što kod postaja Isusa svlače, Isusa pribijaju na križ, možemo biti ruka koja predstavlja kako smo svojim grijehom Isusu nanijeli bol.
Crvena i plava boja na slikama nisu sasvim čiste, sjajne u svojoj izvornoj nijansi. I njih si htjela potamniti.
Kod cijelog Križnog puta išla sam za tim da to mora biti autentično. U suštini, zapravo nije potpuno autentično jer Isus je bio iznakažen, neprepoznatljiv. Nije bilo djelića Njegovog tijela koje nije bilo pod nekom ranom, koje nije bilo iskrvavljeno. Htjela sam da se osjeti ta patnja koju je prolazio – zato su te zagasite boje, nema živih tonova. Jedina živost izvire iz ponekih djelića Isusove bijele haljine. To je jedina svjetlost koja izlazi vani.
Na svakoj od 14 slika postigla si istu nijansu tamne boje koja prevladava na cijelom Križnom putu. To nije sasvim crna ni sasvim smeđa boja, ali ta tamna na svakoj postaji je jednaka, zemljani ton. Nije to lako postići, da je nijansa koja je mješavina boja tako ujednačena na svakoj slici, kao da je imaš gotovu. To je odraz tvoje slikarske vještine, ali i to pokazuje koliko si bila Duhom vođena, da nema odstupanja u tonalitetu dominantne boje Križnog puta.
Ta tamna boja je mješavina crne, smeđe i sive boje. Znala sam od početka da to mora biti prikaz svjetla i tame. Željela sam da ta Isusova emocija bude vidljiva. Bog mi je dao milost da sudjelujem u tim slikama. Tijekom rada nisam previše razmišljala o slikarskom izričaju. Više sam htjela pratiti teološku podlogu slike. Kad kažem da mi je križni put bio duhovni, ali i slikarski izazov, mislim na to da sam slike radila zaista iz ljubavi prema Isusovoj žrtvi. Ta ljubav promijenila je moj pogled na sakralnu umjetnost. Nakon Križnog puta lakše mi se njome baviti. Iz tih 14 slika Križnoga puta naučila sam više nego iz godina i godina slikanja prije toga, prije Križnog puta.
Prva postaja koju si naslikala je Veronika pruža Isusu rubac. Koju si zadnju postaju naslikala?
To sam prvo naslikala jer mi je ta slika bila poznata, htjela sam baš prikazati to Isusovo lice. Zadnja je bila Isus pada treći put pod križem. Isus pada prvi, drugi, treći put pod križem – te tri postaje ostavila sam za kraj. Te tri slike bile su mi najteže za naslikati. Nisam znala kako ih napraviti, da svaki pad ima svoju težinu, a da ne budu iste. Mislila sam, to ću na kraju. Onda mi je nastupila ta kriza kad nisam imala više inspiracije. Ali, to stanje se promijenilo po susretu s Majkom Marijom.
Jesi li slikanje svake postaje trebala unaprijed vizualizirati, da si svaku sliku prethodno zamišljala kako bi je ostvarila?
Svaku postaju sam slikala ne znajući koju ću sljedeću postaju slikati. Tijekom rada uopće nisam bila zabrinuta kako će i što biti. To je prvi put da sam osjetila opuštenost, da se ne zamaram s time. Tijekom rada došlo mi je koja će biti sljedeća slika i kako će ona izgledati. Dogodilo bi se da do zadnjeg dana rada na nekoj postaji uopće ne bih imala sliku sljedeće postaje u glavi, nego mi se doslovno misao o izgledu sljedeće slike dogodila zadnji dan slikanja neke postaje. Pomislila bih, aha, to će biti sljedeća slika koju ću raditi.
Tijekom rada nekad mi je došla misao, možda to nije trebalo tako izgledati, možda to treba biti ovako, svjetlije, možda bih trebala ubaciti više boje. Ali imala sam osjećaj da svaka promjena više ili manje od toga kako sada izgleda, kao da bi to nekako povrijedilo Isusa. Taj osjećaj me baš držao od prve do zadnje postaje.
Najviše sam razmišljala o toj autentičnosti. Zapravo, sve mora biti autentično, kad ideš s Isusom. I da je ta slika autentičnosti Križnog puta baš življena. Da nema uljepšavanja. Križni put kroz koji i mi u svom životu idemo nije samodopadan, neće nailaziti na pohvale, više će biti odupiranja, padova, posrtaja, samoće, odbacivanja.
Ali pozvani smo biti autentični kao što je Isus bio autentičan, On je ispunio starozavjetni nagovještaj svoga dolaska, Njegove muke. Isus je ispunio i ostvario tu sliku. Nas također poziva na to – da bez obzira koliko nam je teško, uvijek imamo utjehu u tome kroz što je Isus prošao. Tu je i Isusova Majka koja nam je dana s križa kao utjeha da nismo sami, nismo napušteni.
Inače je vrijeme korizme od osobitog značenja u tvom životu.
Razdoblje kroz prošlogodišnju korizmu bilo mi je osobito. Ali i prije četiri godine, u svojoj 33. godini života, doživjela sam obraćenje baš za vrijeme korizme. Svaka korizma bude ponovno umiranje i nastanak jednog novog života.
Želja mi je da svi ljudi više urone u razmatranje Isusovog križnog puta. Možda nismo svjesni niti možemo pomisliti da uslijed toga uopće može uslijediti neka promjena u nama. Kad čovjek uđe u vjeru, dogodi nam se nekad i neka kolotečina u odnosu s Gospodinom, bude i takvih razdoblja.
Taj Križni put mene osobno trgnuo je da se probudim, da se osvijestim, da se još više priljubim uz Gospodina. Svake godine kroz korizmu proživljavam neku istu fazu – uvijek bude to umiranje i ponovno rađanje, novog života. To je Križni put! To i jest bît Križnog puta.
Što je Isus rekao, da treba samo sat razmatranja Njegove muke. Slikajući taj Križni put, ja sam imala priliku godinu dana o tome razmišljati. Ali stvarno, sat vremena… Razmatranje Isusovog Križnog puta.
Razmatranje pobožnosti Križnog puta nije samo za vrijeme korizme nego bi ono trebalo biti svakodnevno. Smatram važnom poruku koju je Isus rekao sv. Faustini, da svatko uzme sat vremena razmatranja Isusove muke. To mi je na srcu i kao poticaj drugima: „Jedan sat razmatrati Moju bolnu muku, veća je zasluga nego se godinu dana bičevati do krvi. Razmatranje mojih bolnih rana od velike je koristi tebi, a meni čini veliku radost“ (Dn 369).