Crkvena su zvona nastala približno u 5. stoljeću, a u uobičajenoj su upotrebi od srednjeg vijeka. Naročito su bila korištena u monaškim zajednicama kako bi pozivala monahe, koji bi tijekom dana obavljali različite poslove u samostanu i samostanskim imanjima, da se okupe na zajedničku molitvu u kapelici. Potom je ovaj običaj bio češći u župnim crkvama te su zvona bila korištena kako bi pozivala narod na slavljenje svete euharistije, a također i na molitvu Anđeoskog pozdrava tijekom dana (ujutro, u podne i uvečer), javlja Katolički tjednik.

Međutim, osim navedene praktične naravi, crkvena zvona imaju i duhovnu snagu. Kada se postavlja novo crkveno zvono njega tradicionalno “krsti” odnosno “posveti” biskup ili mjesni svećenik. Tom prigodom u obredu se koristi blagoslovljena voda. Također, zvona su dobivala imena u čast nekog svetca, a osobito zaštitnika župe i mjesta, kao i ime Blažene Djevice Marije.

Rimski obrednik predviđa vrlo svečani blagoslov i upućuje na duhovni simbolizam te sakramentalnu snagu koju blagoslovljena zvona posjeduju. To se može iščitati na osnovu predviđene blagoslovne molitve:

Bože, ti si zapovjedio po zakonodavcu, sluzi svojem blaženome Mojsiju, da se načine srebrne trublje, pa kad svećenici u vrijeme žrtve zatrube u njih, da se narod milim zvukom opomene i pripravi na poklon tebi te dođe na službu: podaj, molimo, da Duh Sveti po službi neznatnog sluge tvoga posveti ovo zvono, pripravljeno za tvoju svetu Crkvu, da njegovo udaranje i zvonjava poziva vjernike svetoj crkvi i višnjoj nagradi. Kad njegovi zvuci odjeknu u ušima naroda, neka u ovom raste predana vjera, neka daleko budu otjerane sve neprijateljske zasjede, udaranje tuče, silovita oluja, neka se primire opasni gromovi i snažna desnica tvoja obori zle sile u zraku; kad čuju ovo zvono, neka zadršću i pobjegnu od znamenja svetoga križa, što je na njemu načinjen. To nek se udostoji poslati sam Gospodin naš, koji je uništio smrt na drvetu križa i kraljuje u slavi Boga Oca s istim Ocem i Duhom Svetim Bog po sve vijeke vjekova.

Valja zapaziti kako svećenik zaziva Božju moć da odagna “zle sile”, kao i “grmljavinu, munje i oluju” na zvuk tih zvona. Blagoslov se zatim nastavlja posljednjom molitvom koja opet podsjeća na duhovnu težinu koja se daje zvonima.

Kriste, svemoćni vladaru, kao što si ti nekoć utišao oluju na moru kad si se u lađi probudio oda sna nakon što si ljudskim tijelom spavao, ljubezno priteci u pomoć potrebama naroda svoga, orosi ovo zvono rosom Duha Svetoga, da od njegova zvuka vazda bježi neprijatelj, da se poziva k vjeri kršćanski narod, da se plaši kraljevstvo Sotone, da jača u Gospodinu tvoj njime sazvani narod, da kao Davidovom citarom obradovan siđe s neba Duh Sveti.

Pa kao što je grmljavina u zraku otjerala mnoštvo protivnika, kad je Samuel klao janje za paljenicu kralju vječne slave, tako i dok zvuk ovoga zvona bude išao kroz oblake, neka anđeoska ruka čuva zbor Crkve tvoje i vječna zaštita prati ljetinu vjernika kao i njihove duše i tijela. To te molimo po Isusu Kristu, koji živi i kraljuje s Bogom Ocem u jedinstvu Duha Svetoga, Bog po sve vijeke vjekova.

Osobito treba primijetiti posljednje retke posvetne molitve koji kažu: „dok zvuk ovoga zvona bude išao kroz oblake, neka anđeoska ruka čuva zbor Crkve tvoje“. Dakle, ovo više nisu obična zvona koja zvone samo kao alarm za molitvu.

Zato sljedeći put kad čujemo zvonjavu crkvenih zvona, sjetimo se njihove duhovne moći i uputimo barem kratku molitvu Gospodinu, zahvaljujući mu za sve blagoslove u našem životu.

Znak pobjede kršćana nad Turcima

U bitci kod Singiduma (Beograd) godine 1456. turska vojska povukla se pred kršćanskom vojskom u noći između 21. i 22. srpnja 1456. godine nakon dugotrajnih borbi. Razlozi za povlačenje bili su veliki gubitci i pogibija nekih od najznačajnijih dostojanstvenika.

Nakon što je kršćanska vojska odnijela pobjedu nad 150.000 Turaka, papa Kalist III. izdao je nalog da crkvena zvona zvone točno u podne u znak zahvale Blaženoj Djevici Mariji.

“Riječ je Tijelom postala i nastanila se među nama”

Kad zvona zvone ujutro, na podne ili uvečer (tri puta dnevno) podsjećaju nas na taj veliki događaj po kojem je “Riječ je Tijelom postala i nastanila se među nama”, javlja Hrvatska katolička misija Köln.

Ovim Božjim činom čovjekov život je dobio novi smisao te je preobražen, a molitvom Anđeo Gospodnji kršćanin u kratko molitvom pripovijeda o tom spasonosnom događaju.

Papa Pavao VI. u svojoj Pobudnici živo potiče da se sačuva molitva Anđeo Gospodnji jer vrijednost razmatranja otajstava utjelovljenja Riječi, pozdrava Djevici i utjecanja njezinu milosrdnom zagovoru ostaje nepromijenjena i vrijedi za karakteristične časove dana – jutro, podne, večer, s zvonjavom zvonâ koji označuju vremena njihove aktivnosti i sačinjavaju poziv na stanku i molitvu” .

Ima više razloga zašto zvone crkvena zvona:

1. Najavljuju liturgijska slavlja (sv. mise i razne pobožnosti);
2. Otkucavaju vrijeme;
3. Podsjećaju na Isusovu muku i smrt (kad zvone u 15 sati);
4. Podsjećaju na povjesni događaj obrane Beograda od Turka (naredba koju je 1456. godine izdao papa Kalist III. da se zvona na svim crkvama oglašavaju u podne kako bi se potaknuli vjernici na molitvu za pobjedu nad Osmanlijama)
5. Podsjećaju nas na događaj utjelovljanja Isusa Krista u djevici Mariji – Blagovijest.