Obojica su obavljala odgovorne državne službe u Bizantu od učitelja filozofije do bibliotekara Svete Sofije u Carigradu, dok 860 g. po nalogu bizantskog cara Mihajla nisu poslani u misionare., piše narod.hr.

Prva misija im je bila među tursko-tatarskim Kazarima, no ubrzo knez Rastislav koji je bio načelu velike srednjoeuropske slavenske države šalje u Bizant pismo ovakvog sadržaja:

„Naš je narod kršten, ali nemamo učitelja. Ne razumijemo ni grčki ni latinski. (…) Ne znamo slova ni njihovo značenje; stoga, pošaljite nam učitelje koji će rastumačiti riječi Svetog pisma i njihovo značenje“ (Rastislav, moravski knez, 862. n. e.).
Postoje i politički uzroci zašto je Rastislav pisao Mihajlu, ali ostavimo to po strani da nam bude jasnije samo djelo slavenskih apostola.

Stvaranje novog pisma i prijevod Biblije

Ćiril je bio darovit čovjek, posebno za fonetiku. Na osnovi jezika makedonskih Slavena iz okolice Soluna sastavio je prilagođeno pismo i na to pismo prevodio crkvene knjige.

3 godine djelovao je među Slavenima u Moravskoj, velikoj kneževini koja je obuhvaćala čitave teritorije današnje Češke, Slovačke i Mađarske, te veće ili manje dijelove današnje Njemačke, Austrije, Poljske, Hrvatske, Rumunjske, Srbije, Slovenije i Ukrajine.

Nakon toga odlaze u Rim, prolazeći pri tome kroz panonske krajeve gdje je tada živjelo uglavnom slavensko stanovništvo. Pri tome ih primaju njihovi knezovi i vladari, a oni ih upoznavaju sa svojim djelom – staroslavenskim pismom i prevedenim slavenskim crkvenim knjigama.

U Rimu Ćiril umire 869 g. i pokopan je u crkvi Svetog Klementa. Njegov grob i danas rado hodočaste hrvatski katolici kada hodočaste u Rim.

Metod je nastavio svoj rad među panonskim Slavenima, a čak je jedno vrijeme bio i panonski nadbiskup za pape Hadrijana koji je odobrio slavensku crkvenu službu. Preveo je cijelu Bibliju na slavenski jezik.

Nakon njegove smrti slavenska liturgija se zabranjuje u Moravskoj, a knez Svatopulk protjerao je njegove učenike. Dio njih se sklonio i u hrvatske krajeve gdje su nastavili svoj rad.

Glagoljica – hrvatsko pismo

Utjecaj svetih apostola Slavena Ćirila i Metoda na hrvatske krajeve bio je velik. Tako u našim krajevima, posebno primorskim jer se tamo i sklonio veliki broj protjeranih učenika, nastaje glagoljica. Glagoljica je staroslavensko pismo nastalo sredinom 9 st. radom dvojice braće, a zadržala se u hrvatskim krajevima sve do 19. stoljeća. Već početkom 16. stoljeća sve je više potiskuje latinica. Tako je u hrvatskim krajevima dugo vremena živim pismom bila sačuvana uspomena na ovu dvojicu svetih ljudi.
Sam naziv glagoljica nastao je na hrvatskom prostoru jer nastaje tek potkraj srednjeg vijeka, a to je vrijeme kada su glagoljicom pisali još samo Hrvati. Riječ glagoljica nastala je prema glagolu glagoljati. Taj glagol ima dva značenja: 1. Služiti misu na staroslavenskom jeziku; 2. pričati, govoriti, divaniti.

Rasprostranjenost glagoljice na hrvatskom prostoru

Najpoznatiji hrvatski glagoljaški spomenik je Baščanska ploča. Spomenikom je dokumentirano darovanje zemlje lokalnom benediktinskom samostanu od strane pobožnog hrvatskog kralja Zvonimira. Zovu je i „draguljem hrvatskog jezika“.

Glagoljica je najčešća u primorskim krajevima: Istra, Hrvatsko Primorje, Dalmacija, zadarski i kvarnerski otoci, prije svega Krk, Cres i Lošinj, ali se nalazi i u unutrašnjosti Like i Krbave, sve do Kupe, Međimurja i slovenskih krajeva.

Sve do 1992. mislilo se da je glagoljica bila nazočna samo u tim krajevima, a onda se došlo do
glagoljskih natpisa u crkvama uz rijeku Orljavu u Slavoniji, a o kojima se do tada nije ništa znalo. Pronađeni su glagoljaški natpisi na crkvama u Brodskom Drenovcu i Lovčiću, ali i u još nekima, čime je dokazano da se glagoljica koristila na cijelom prostoru Hrvatske.

Glagoljica se u Hrvatskoj koristila kako u crkvenim, tako i u svjetovnim poslovima. Imamo primjerice dobro očuvano pismo velikaša Nikole Šubića Zrinskog iz 1544. godine na glagoljici, a važni glagoljski spomenici pravnog karaktera su i Vinodolski zakonik iz 1288. godine, te Istarski razvod sa prijelaza 13. na 14. Stoljeće, a koji je napisao svećenik glagoljaš Mikula.

Hrvatski svećenici glagoljaši – jedinstveni u svijetu

Glagoljaši su bili svećenici koji su se u bogoslužju koristili glagoljicom i staroslavenskim jezikom. Nazivaju ih pučki još i popovi glagoljaši. Dali su velik doprinos su na područjima vjere, kulture i prosvjete u hrvatskom narodu od 9. do kraja 19. stoljeća.
Djelovali su većinom u biskupijama uz Jadransko more i njegovali tradiciju liturgije na narodnom hrvatskom jeziku od vremena svetih Ćirila i Metoda i trenutka kada je svetoj slavenskoj braći papa Hadrijan odobrio u Rimu liturgiju, a koju su oni preveli na narodni staroslavenski jezik.
Hrvati su jedini narod Katoličke Crkve koji je imao skoro tisuću godina liturgiju na narodnom jeziku. Čitava Katolička Crkva koristila je bez izuzetka latinski jezik do 1962 godine i Drugog vatikanskog koncila. Za tu izuzetnu povlasticu među svim narodima svijeta posebno su zaslužni hrvatski svećenici glagoljaši, vrijedni čuvari kršćanske vjere i narodnog duha u hrvatskom narodu.