Prenosimo tekst fra Marka Galića:

“A stari hrast, nijemi svjedok, ponosan pred briješkom Ljepoticom i danas stoji. Dok je bura te veljače njihala krošnju njegovu, on je gledao kako pobiše fratre. Ponosan na njih uzdiže se prema nebu i zahvaljuje što su do konca ustrajali.

Petak je. Iako je prikovan uz krevet i teško bolestan, u osamdesetoj godini života, fra Marko se trudio petkom manje jesti. Znao je to i fra Stjepan, bogoslov koji je brinuo o njemu. Ulazi u sobu s toplim čajem i komadom kruha. Nakon pozdrava fra Stjepan izvještava da na bojišnici nema velikih promjena. Partizani i dalje napreduju i malo po malo približavaju se njihovu Brigu. Fra Marko se ne uznemiruje, samo spokojno promatra bjelinu i razmišlja o prolaznosti ovoga života. Naime, sinoć je pao snijeg i prekrio škrti hercegovački krš. Odjednom se zatrese slabašni prozor, a izvana se začu eksplozija. Fra Stjepan se prepade, a on osta miran, samo tiho izusti: „dvjesto sedamdeset i šest“. Znao je fra Stjepan da misli na broj granata koje su pogodile svetište. Znao je i da svaka granata ranjavajući crkvu, ranjava i njegovo srce. Srce koje je cijeloga života služilo Bogu i skrivalo se pod Marijinim plaštem. Srce potpuno predano i zaljubljeno u Boga. Kao da je naslućivao što će se dogoditi, proročkim glasom savjetova mladog bogoslova da se posve preda Bogu, da vrši njegovu volju pa ako treba i život položi za njega.

Svaki dan granatiranje je bivalo učestalije i razornije. Čak su se neka braća povukla u Mostarski Gradac i Izbično, mirnije župe širokobriješke krajine. Šestog u mjesecu bilo je najgore. Devetorica braće s okolnim pukom i đacima odlučiše se spustiti do fratarske hidrocentrale koju Brijeg štiti od svake neprijateljske paljbe. Cijelu noć trajala je borba. Pucnjava je odzvanjala noćnim spokojem. Malo tko je te noći spavao. Fratri su noć proveli u podrumu među vinskim bačvama. Svi osim starog fra Marka koji je ležao nepokretan u bolesničkoj sobi. Stanje mu se pogoršalo. Gubio je svijest. Fratri su znali da će partizani ubrzo osvojiti mjesto i ući u samostan, ali nisu htjeli bježati jer nisu ništa skrivili. Nisu ni slutili da su tog popodneva ubijena šestorica braće u Mostarskom Gracu.

Duga je bila ta noć. Svi su se ispovjedili, molili krunicu, pokušali malo odmoriti. A u zoru zavlada tišina. Sve se smiri. Zatišje pred oluju. Fratri su uspjeli donijeti Svetootajstvo iz crkve i svi su se pričestili. Oko jedanaest sati fratri primijete da se partizani približavaju samostanu. Fra Borislav ode otvoriti stara hrastova vrata, glavni ulaz u samostan, kako ih ne bi razvalili. Pustio ih je u samostansku klauzuru. Fratri su skupljeni i uvedeni u fratarsku zbornicu. Stražar je postavljen pred vrata. Oko četrnaest sati počeli su izvoditi fratre iz zbornice. Jednoga po jednoga. Ustrijeljeni su ispred ratnog skloništa, zapaljeni i zatrpani. Čak su i starog fra Marka ubili. Ubojstva su nastavljena. Od Mostara preko cijele Hercegovine, pa sve do Zagreba i Bleiburga.

A stari hrast, nijemi svjedok, ponosan pred briješkom Ljepoticom i danas stoji. Dok je bura te veljače njihala krošnju njegovu, on je gledao kako pobiše fratre. Ponosan na njih uzdiže se prema nebu i zahvaljuje što su do konca ustrajali. Gledao je on i godine gladi, i suze i patnju jadnog naroda. Gledao je i hrabrost i nadu i slobodu. I dvorište puno naroda na devetnicama Gospi. Bosonoge majke i zahvalnu djecu. Gledao i znao da će proći svaka nedaća i bol jer si ti s nama o Bože.”

Izvor: Marko Galić/fra3.net

Fra Marko Galić član je Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije.