Prednost duhovne pustoši je u tome što u nama stvara duboku i istinsku poniznost. Kad čujemo propovijed o poniznosti, ili čitamo duhovnu raspravu, ili ozbiljno meditiramo, dolazimo do zaključka da smo vrlo jadna bića. Ali ovo uvjerenje nije više od teorijskog. Kad nam kažu da u Africi postoje toliko vruća područja, da temperatura tlači, i da je putovanje u tim pustinjskim područjima teško i bolno, stvaramo neku ideju o tim vrućim klimama. Ali kakva je razlika čuti o svemu tome i zapravo doista otići tamo i trpjeti vrućinu i osjetiti sve njezine posljedice u našem tijelu, piše Charlie Mckinney s portala Spiritualdirection.com

Ista se stvar događa s poniznošću. Dobiti teoretsko znanje o našoj bijedi sasvim je drugačije od toga da je osjećamo, dolazimo u kontakt s njom i spoznajemo je iz iskustva. A u pustošima osjećamo svoju nemoć i bijedu tako da kad je tako sagledamo, nikada je ne zaboravimo.

Kada se vrati mir u duše koje su prošle pustoš i kada naš Gospodin na njih izlije posebne milosti, one ih primaju sa zahvalnošću i ljubavlju, ali ne podižu glavu. Oni su svjesni svoje bijede; ona ostaje pritisnuta na njih do te mjere da nema straha da će postati ponosni zbog božanskih naklonosti. To je istina jer u vrijeme kušnje osjećamo svoju bijedu; u tom razdoblju iz iskustva znamo da nismo sposobni za dobru misao.

Kad o tome čitamo kod svetog Pavla, skloni smo misliti da je to svečevo pretjerivanje. Ali ne; pustoš nam doista pokazuje da nismo sposobni imati dobru misao ili pobožnu naklonost; i tako razumijemo istinu onoga što apostol govori.

Pomirimo se s kušnjama, jer one su najvažniji čimbenik u duhovnom životu: imaju svoju ljepotu, plodne su i posjeduju neusporedive prednosti.

Obično dajemo oduška ovakvim osjećajima: “Ako je ljubav našoj duši ono što je zrak našim plućima, što može biti lakše nego voljeti našeg Gospodina?” Ali u vrijeme kušnje nismo sposobni učiniti čin ljubavi, ma koliko to jako željeli. Tada dolazi do tolikog rasipanja uma da čak i najbeznačajnije stvari odvlače pažnju, ma koliko ozbiljna bila naša priroda: najmanji šum, muha koja se vrti okolo, otvaranje vrata, osoba u prolazu – sve što nam odvlači pažnju kao da smo djeca. Ne znači li to osjetiti vlastito jadno stanje?

Duhovna suhoća također nas vježba u još jednoj važnoj vrlini: strpljivosti, a tko je god osjetio pustoš, zna u kojoj mjeri nas to tjera na prakticiranje ove krjeposti.

Nadalje, s pustošenjem dolaze borbe i iskušenja, a najgori osjećaji izviru iz našeg srca. U takvom trenutku duša misli: “Moj je život bio obmana. Mislio sam da sam postigao neku vrlinu, mislio sam da znam moliti. Ali ništa nisam postigao. Sve je obmana. Za mene je sve izgubljeno.” Nije li to spoznaja našeg jadnog stanja? Kakva je razlika između opisa i osjećaja! Na taj način nas pustošenja vježbaju u životu vjere; odvajaju nas od Božjih duhovnih darova i stvaraju u nama duboko razumijevanje samih sebe, veliku zalihu poniznosti. Nisu li ove velike prednosti dovoljne da bismo mogli cijeniti pustoš? Kako bismo ih ikada mogli steći pomoću utjeha u tom ugodnom i lakom životu o kojem smo sanjali?

Zato se pomirimo s kušnjama, jer one su najvažniji čimbenik u duhovnom životu: imaju svoju ljepotu, plodne su i posjeduju neusporedive prednosti. Obično ne bismo trebali moliti za njih, jer bi to možda bilo loše tražiti, ali ih svakako trebamo prihvatiti sa zahvalnošću kada nam ih Bog pošalje.

Duhovna suhoća također nas vježba u još jednoj važnoj vrlini: strpljivosti. Tko god je osjetio pustoš, zna u kojoj mjeri nas to tjera na prakticiranje ove vrline. Strpljivost je tri vrste: strpljivost prema Bogu, prema sebi i prema bližnjemu. Od ove tri klase strpljenja, prve dvije su najteže i upravo one koje se vježbaju tijekom vremena kušnje. U njemu je naš Gospodar taj koji nas žrtvuje, a mi trebamo mnogo strpljenja kako bismo se podvrgli da se s nama postupa onako kako On želi. Također je potrebno mnogo strpljenja sa samim sobom kako bismo ostali vjerni i čvrsti u razdoblju pustoši.

Strpljivost je ustrajnost u dobru, ono što nas vodi u visinu savršenstva, vrhunsku sreću zemlje i uvod u blaženstvo Neba.

Nije nam mala prednost što se na ovaj način vježbamo u strpljivosti, jer Sveto pismo kaže da strpljivost proizvodi savršeno djelo: “Braćo moja, smatrajte velikom radošću kad padnete u razne kušnje; znajući da prokušanost vaše vjere rađa strpljivošću. A strpljenje ima savršeno djelo.” Sve se to na poseban način odnosi na pustoš, što je jedno od najvećih iskušenja kojima se možemo podvrći.

A u blaženstvima kojima nas naš Gospodin uči u Govoru na gori, osmo, koje je dovršetak i utjelovljenje svih ostalih, jest blaženstvo strpljivosti. Stoga je strpljivost, koja nije ništa drugo doli ustrajna ustrajnost u dobru, ono što nas vodi u visinu savršenstva, vrhunsku sreću zemlje i uvod u blaženstvo Neba.

Duša ne čini ništa, ali Bog čini mnogo, iako duša možda nije svjesna Njegovih tajnih i tajanstvenih zahvata.

Proći mjesece i godine sa suhoćom duha, s bespomoćnošću duše, s uzburkanim strastima, u neprestanoj tami, a ipak ostati velikodušno vjeran Bogu: to je nešto herojsko što se jako sviđa našem Gospodinu i utječe na savršeno djelovanje u našim dušama. Ne možemo postići savršenstvo ako ne prođemo kroz nevolje.

Svjetiljka u noći/Foto: Dario Zürchauer

Postoji također božansko bogatstvo u duhovnoj suhoći koja proizvodi čudesnu preobrazbu u duši. U vrijeme duhovne suhoće, duše često razmišljaju ovako: „Idem na molitvu, a ne radim ništa, apsolutno ništa“. Duša ne čini ništa, ali Bog čini mnogo, iako duša možda nije svjesna Njegovih tajnih i tajanstvenih zahvata.

Bog mora doći i djelovati u najdubljim kutovima našeg bića, a kako ga ne bismo spriječili, On nas “anestezira” pomoću duhovne pustoši.

Ali kad prođe razdoblje kušnje, shvatimo da smo drugačiji. Bez da smo znali kako i kada, duboka promjena je nastala u nama: naša ljubav je čvršća; naša je krjepost postala jača. Prema poznatom izrazu, iz suđenja smo izašli “kao novi”. Kakve veze ima što te nevolje mogu izdržati godinama zaredom, ako se duša konačno pojavi kao nova, sposobna da se sjedini s Bogom i da u potpunosti ostvari ulogu koju joj je suđeno ispuniti na zemlji?

Pustoš je, dakle, neizostavno sredstvo kojim duša postiže svoju preobrazbu u Isusu, vrhovnom cilju i savršenstvu svetosti. Ova transformacija se ne može postići našim jadnim ljudskim naporima. Bog mora doći i djelovati u najdubljim kutovima našeg bića, a kako ga ne bismo spriječili, On nas anestezira pomoću duhovne pustoši. Stoga, kada je duša prošla kroz velike kušnje duhovnog života, ona stoji na pragu sjedinjenja, preobrazbe u Isusu.

Cijenimo, dakle, vrijednost duhovne nevolje. Bit će bolno i teško, ali je od najveće vrijednosti i posve potrebno za postizanje svetosti.

Moramo se odlučiti: ili biramo preobrazbu, a onda prihvaćamo i pustoš bez koje se do nje ne može doći; ili odbijamo pustoš, a onda moramo odbaciti i transformaciju i tako se prepustiti razvlačenju života u običnoj prosječnosti.

Pustoš je križ, ali jedan od najdragocjenijih, jedan od najbožanstvenijih. Ne stvara ga ljudska ruka, nego sam Bog. To je djelo Duha Svetoga. Kušnja se, dakle, provodi u skladu s mjerom svake duše, savršeno prilagođena njezinim okolnostima, zahtjevima i poslanju, te stupnju savršenstva za koji ju je Bog odredio.

Raspeti/Foto: Dario Zürchauer

Raširimo mu dakle ruke i pozdravimo ga istim pokličem kojim se Crkva služi: „Zdravo, Križe, jedina nado naša!“ Na ovaj način, zbog svega što je rečeno o duhovnim nevoljama, još jednom je utvrđena ova istina: Božji putovi nisu naši putovi.