Prema Tomi Akvinskom, “duhovna djela milosrđa nadmašuju tjelesna djela milosrđa. Štoviše, to se više odnosi na službu Bogu, kojomu nije prihvatljivija nijedna žrtva od revnosti za duše…” (ST II-II Q. 188, a. 4).

Drugim riječima, duhovno djelo milosrđa molitve za čovjeka koji ima srčani udar, za razliku od djelovanja da mu se spasi život, zaslužuje više vrijednosti za njegovu dušu nego tjelesno oživljavanje njegova života.

Čekaj, što?!

Situacija svakako ide u ekstreme, ali to je bilo namjerno. Odgovor je očito malo kompliciraniji od onoga što se čini.

U svjetlu teološke istine, vjera prvog liječnika zaslužuje određeni stupanj zasluga jer je korištenje duhovnog oružja njegove molitve poslužilo kao izvor snage za dušu čovjeka koji pati.

Dotični liječnici su točno znali što se događa jer su godinama bili educirani kako prepoznati, liječiti i služiti bolesne, a njihova je dužnost koristiti te talente kada su potrebni. Oba liječnika imala su moralnu odgovornost spasiti čovjekov fizički život jer ih je, u biti, Bog na to pripremio znanjem koje im je dao. Stoga bi prvi liječnik koji je odlučio ne iskoristiti svoj talent bio bi kriv za grijeh nedjelovanja i sluge iz Svetog pisma koji je zakopao novčić koji mu je dao njegov gospodar (Matej 25,14-30).

Molitve promatrača zaslužuju zasluge. Isus nam u nebrojenim prilikama govori da su duhovna djela koja činimo cjenjenija od fizičke milostinje koju dajemo u našem vremenu, talentu i blagu.

Međutim, ne možemo odbaciti vrijednost molitve tog liječnika. U svjetlu teološke istine, vjera prvog liječnika zaslužuje određeni stupanj zasluga. Akvinski dalje kaže da je “veća stvar koristiti duhovno oružje u obrani vjernika od zabluda heretika i đavolskih iskušenja, nego štititi vjernike tjelesnim oružjem”. Stoga je liječnikovo korištenje duhovnog oružja njegove molitve poslužilo kao izvor snage za dušu čovjeka koji pati.

Možemo zamisliti umnožavanje duhovnih zasluga tog liječnika u promatračima koji bjesomučno promatraju prizor tražeći neki način pomoći. Ne znajući što učiniti, neki vade svoje telefone i zovu Hitnu pomoć, dok drugi izgovaraju tihe molitve gledajući drugog liječnika kako radi svoj posao. Ovi svjedoci pridodaju duhovnom plamenu koji pomaže oživjeti dušu patnika dok njegovo tijelo ostaje u mukama. To je sve što svjedoci mogu učiniti nakon što nisu dobili milost medicinskog znanja kao liječnici koji su s pravom na strani čovjeka koji pati.

Izmoljena krunica vrijedi 50 puta više od davanja kruha. Ali nikada ne smijemo odbaciti vrijednost davanja kruha, da se ne bismo pretvorili u scijentologe.

Molitve promatrača zaslužuju zasluge. Isus nam u nebrojenim prilikama govori da su duhovna djela koja činimo cjenjenija od fizičke milostinje koju dajemo u našem vremenu, talentu i blagu:

„Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a dušu ne mogu. Radije se bojte Onoga koji može uništiti i dušu i tijelo u paklu” (Matej 10,28).

„Ne brinite, dakle, govoreći: ‘Što ćemo jesti?’ ili ‘Što ćemo piti?’ ili ‘Što ćemo obući?’ Jer pogani trče za svim tim stvarima, a vaš nebeski Otac zna što vam je potrebno. Nego tražite najprije njegovo kraljevstvo i njegovu pravednost, a sve će vam se to i nadodati” (Matej 6,31-33).

“‘Učitelju, koja je najveća zapovijed u Zakonu?’

„’Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim i svom dušom svojom i svom pameti svojim.’ Ovo je prva i najveća zapovijed. A druga je slična: ‘Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe’” (Matej 22,36-39).

Izmoljena krunica vrijedi 50 puta više od davanja kruha. Ali nikada ne smijemo odbaciti vrijednost davanja kruha, da se ne bismo pretvorili u scijentologe. Naša katolička vjera je uvijek put koji spaja duhovno s fizičkim u svakom činu koji nas približava posvećenju. Papa Franjo nedavno je rekao: “Moliš za gladne, a onda ih hraniš. Tako djeluje molitva.” Obratite pažnju na to kako su ta dva čina, jedan duhovni, a drugi tjelesni, ujedinjeni u jednostavnosti njegovih riječi?

Sam Isus je to ponovio kada je rekao: “Siromaha ćete uvijek imati sa sobom, ali mene nećete uvijek imati” (Matej 26,11).

Prečesto veličamo davanje kao najviši oblik služenja kada se u istini radi o duhovnoj pripremi koja se konkretnije očituje u dušama onih kojima služimo.

Zato je Isus proveo sate na na gorskim vrhovima moleći se prije nego što je putovao kroz gradove kako bi proizveo čuda, propovijedao i na kraju pretrpio najgoru smrt koju čovjek poznaje. Zato je sveti Dominik svaki trenutak koji nije propovijedao provodio u tihoj kontemplaciji kako bi se mogao pripremiti koristiti riječi Duha umjesto svojih.

Zbog toga se Majka Terezija probudila u 4 ujutro kako bi se izgubila s Bogom u tihoj molitvi i svakodnevnoj misi kako bi imala snagu služiti onima koji su je trebali na ulicama Kalkute.

Duhovna djela uvijek moraju biti izvor služenja fizičkim potrebama onih koji nas trebaju.

“Duše mi daj, ostalo oduzmi.”

Sveti Ivan Bosco