Dok su proučavatelji kršćanstva pokazali da štovanje svetaca crpi neke od svojih elemenata iz lokalnih kulturnih i vjerskih utjecaja koji potječu iz mjesta u kojima je kršćanstvo raslo, također je istina kako je hagiografija uvijek bila je popularan žanr židovske pripovijesti.

Stoga nije ni čudo da su paralele između štovanja katoličkih svetaca i židovskih običaja ponekad zapanjujuće, donosi Nedjelja.ba.

Židovski običaji

U judaizmu štovanje svetaca ima svoje podrijetlo u štovanju proroka i drugih pravednih pojedinaca koji su odigrali ključnu ulogu u oblikovanju ove religije. Ovim se likovima često odavala počast svetištima i komemoracijama.

Praksa štovanja tih svetih pojedinaca (i mjesta povezanih s njihovim pričama) služila je jačanju židovske veze s njihovom poviješću, tradicijom i pripovijestima. Ova tradicija čašćenja proroka i svetih ljudi postavila je temelj za štovanje svetaca u katoličanstvu, mnogo prije onoga što su znanstvenici nazvali razdvajanjem puteva.

Praksa štovanja tih svetih pojedinaca (i mjesta povezanih s njihovim pričama) služila je jačanju židovske veze s njihovom poviješću, tradicijom i pripovijestima.

Štovanje svetaca u katoličanstvu

U katoličanstvu se štovanje svetaca temelji na uvjerenju da su određeni pojedinci, kao što se vidi u njihovim uzornim životima, sada sigurno u prisutnosti Boga na nebu. Katekizam Katoličke Crkve kaže: „Kanonizirajući neke vjernike, to jest svečano proglašujući da su ti vjernici junački vršili krjeposti i živjeli u vjernosti Božjoj milosti, Crkva priznaje moć Duha svetosti koji je u njoj, i podržava nadu vjernika pružajući im svetce kao uzore i zagovornike“ (br. 828).

U katoličanstvu se štovanje svetaca temelji na uvjerenju da su određeni pojedinci, kao što se vidi u njihovim uzornim životima, sada sigurno u prisutnosti Boga na nebu.

Svetišta, blagdani i relikvije povezani sa svetcima načini su na koje katolici izražavaju svoje štovanje, traže zagovor svetaca u svojim životima i priznaju ih kao primjere dobro proživljena života.

Katoličanstvo, međutim, nije bilo samo pod utjecajem judaizma u tom pogledu. Dok bi se moglo reći da ranokršćanska praksa posjećivanja grobova mučenika (smatrajući ih svetim mjestima hodočašća) može na neki način odjeknuti drevnim običajima koji su već prisutni u judaizmu, također je istina da je Crkva, kako se širila i susretala s različitim kulturama, integrirala različite elemente iz drugih religijskih tradicija u praksu štovanja svetaca. Primjerice, mediteranska rimska kultura, sa svojim fokusom na spomendan, odigrala je ulogu u oblikovanju katoličkog liturgijskog kalendara.