U prigodi Nedjelje Božje riječi, koja je obilježena na Treću nedjelju kroz godinu, bibličarka dr. Bruna Velčić govorila je o značenju i vrijednosti Svetog pisma.
Dr. Bruna Velčić rođena je 1977. u Rijeci. Nakon završetka Teologije u Rijeci 2002. započela je studij na Papinskom biblijskom institutu u Rimu gdje je 2007. postigla licencijat. Godine 2009. upisala je doktorat na istom institutu, kojega je obranila 11. prosinca 2020., na temu Svećenički spis (Pg) u Br 13-14*. Doprinos aktualnoj egzegetskoj diskusiji.
Od 2009. do 2015. asistentica je na katedri Staroga zavjeta na Teologiji u Rijeci, a i dugogodišnja vanjska suradnica Sveučilišnog centra za protestantsku teologiju Matija Vlačić Ilirik u Zagrebu gdje predaje predmete iz Starog zavjeta. Autorica je nekoliko znanstvenih članaka i prevoditeljica nekolicine knjiga o Svetom pismu objavljenih na hrvatskom jeziku.
O značenju i vrijednosti Svetog pisma dr. Velčić govorila je za Katolički tjednik.
Poštovana dr. Velčić, 2020. obilježena je prva Nedjelja Božje riječi koju je papa Franjo 2019. ustanovio apostolskim pismom u obliku motu proprija Aperuit illis. Koja je bila njegova, rekli bismo, primarna intencija za to?
„Biblija ne može biti samo baština nekih, a još manje zbirka knjiga za nekolicinu povlaštenih“, kaže papa Franjo u svom pismu. Čini mi se, stoga, da je primarna namjera ustanovljenja Nedjelje Božje riječi posvijestiti odgovornost svih pripadnika Crkve u poznavanju Svetog pisma: kako onih koji su zaduženi za poučavanje i tumačenje Svetog pisma, tako i svakog pojedinog vjernika. Prve se poziva na veći angažman u promicanju i približavanju Pisma vjernicima u liturgiji i izvan nje, a druge na veći osobni angažman u čitanju i upoznavanju Pisma jer, kako veli sv. Jeronim, znameniti prevoditelj Biblije na latinski, „ne poznavati Pisma znači ne poznavati Krista“.Slušanje Riječi Božje, kako u liturgiji, tako i u osobnoj molitvi i razmišljanjima Papa naziva dužnošću, obvezom. To je jaka riječ, posebno jer smo u svakodnevnom životu satrani pod teretom različitih dužnosti i obveza. Međutim, Papa time napominje kako je za vjernika prisan odnos s Božjom riječi nužan poput hrane jer, kako nas uči Pismo, „ne živi čovjek samo o kruhu, već o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta“. Za vjernika je Sveto pismo životvorna riječ. „Gospodine, kome da idemo?“, pita Petar Isusa, „Ti imaš riječi života vječnoga!“ Te riječi života sačuvane su u Svetom pismu i naša je odgovornost poznavati ih, razumjeti i u konačnici živjeti.
Kako zapravo slaviti Riječ Božju, na što nas papa Franjo poziva?
Papa Franjo nudi određene konkretne smjernice. Smatra važnim na euharistijskom slavlju te nedjelje postaviti Sveto pismo na vidljivo mjesto te u homiliji istaknuti značaj Božje riječi. Potiče župnike da pronađu način kako bi se Biblija ili neka od biblijskih knjiga razdijelila vjernicima. A preporuka biskupima da toga dana predsjedaju slavljem uvođenja u službu lektorata postaje tim značajnija jer je nedavno, izmjenom crkvenog zakona, Papa dopustio pristup ovoj službi, kako vjernicima, tako i vjernicama. Uvođenjem vjernika i vjernica u službu lektorata upravo na Nedjelju Božje riječi, kaže Papa, dozvalo bi se u svijest „važnost naviještanja Božje riječi u liturgiji“.
Sam naziv motu proprija Aperuit illis dolazi nam iz Lukina evanđelja (24,45): „Tada im otvori pamet da razumiju Pisma.“ Možete li nam reći nešto više o tome?
Naslov Aperuit illis doslovno znači „otvori im“. Riječ je o otvaranju pameti, kako bismo razumjeli. Nije, naime, dovoljno čitati ili slušati Pismo. Nerijetko se u crkvama organizira danonoćno čitanje Svetog pisma i to je pohvalno, ali nije dovoljno, potrebno je tumačiti kako bi se razumjelo ono što se čita.
U istom poglavlju Lukina evanđelja čitamo zgodu o Isusu koji susreće dvojicu učenika na putu u Emaus. Oni su zbunjeni svime što se dogodilo s Isusom, a on – što on čini? „Počevši od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu.“ Oni pak kasnije kažu kako im je gorjelo srce dok im je putem govorio i otkrivao Pisma. Slušanje Božje riječi i njezino otkrivanje ima moć oduševiti, „zapaliti srca“ i zato je nužno, kako u vjerskom životu, tako i u rađanju vjere. O tome svjedoči zgoda iz osmog poglavlja Djela apostolskih gdje apostol Filip susreće Etiopljanina koji čita Knjigu proroka Izaije. Pita ga Filip: „Razumiješ li što čitaš?“ A on kaže: „Kako bih mogao ako me tko ne uputi?“ Filip sjeda kraj njega, tumači mu Pismo i naviješta evanđelje. Etiopljanin povjeruje te ga Filip krsti.
Vjera dolazi po slušanju, ali potrebno je i čuti i razumjeti, a to nije moguće bez upute, bez tumačenja. Stoga je velika odgovornost na onima kojima je u Crkvi povjerena zadaća poučavanja i tumačenja Pisma. Njihov je zadatak otvoriti vjernicima pamet i zapaliti njihova srca. To nije nimalo lak zadatak, ali u tome kleru pomažu teolozi, vjeroučitelji i katehete. Uz homiliju, tu su vjeronauk, župna kateheza i različite druge inicijative koje nastoje oko toga da Sveto pismo postane razumljivije vjernicima.
Prema Vašem mišljenju, koliko propovjednici danas stavljaju naglasak na svoje homilije i pripremu istih, te jesu li svjesni da one imaju „gotovo sakramentalan karakter“ (Evangelii gaudium, 142)?
Papa ih svakako na to podsjeća i traži da posvete dovoljno vremena pripremi homilije, izdvajajući vrijeme za molitvu i meditaciju nad svetim tekstom. Homilija je „pastoralna prilika koju se ne smije propustiti“ jer je za mnoge vjernike to „jedina prigoda koja im se pruža da vide ljepotu Božje riječi, i to s obzirom na njihov svakodnevni život“. Homilija treba „doprijeti do srca onih koji slušaju“, i vezano uz to, u Evangelii gaudiumu Papa navodi kako su za dobru homiliju potrebne tri stvari: ideja, osjećaj, slika. Potrebno je imati jasnu poruku i emociju koje se želi prenijeti te pronaći određenu sliku koja će ljudima ostati upečatljiva. Homilija ne treba biti duga, već učinkovita. Riječ je o liturgijskom navještaju Božje riječi, a ne o predavanju ili lekciji iz egzegeze.
Kakve inicijative su potrebne i postoje li već neki pastoralni projekti koje biste preporučili?
Potrebna je trajna formacija vjernika, odnosno omogućiti im da dopune i usavrše ono što su o Svetom pismu učili na vjeronauku, već prema mogućnostima pojedinih župa. U nekim biskupijama – koliko mi je poznato primjerice u Zagrebačkoj i Riječkoj nadbiskupiji – postoji program Teološke kulture laika namijenjen vjernicima koji žele steći sustavniju teološku naobrazbu. Kada je riječ specifično o Bibliji, u Đakovačko-osječkoj nadbiskupiji postoji Povjerenstvo za biblijski pastoral koje, među ostalim, nastoji oko formacije čitača, voditelja i članova biblijskih skupina. U Varaždinskoj biskupiji postoji pak Ured za pastoral u medijima koji surađuje s lokalnim medijima u realizaciji programa vjerskog sadržaja, a te je programe moguće naći i na YouTube kanalu biskupije. Od njih spomenula bih nedavno realiziranih osam epizoda emisije Vjera i nada o Svetom pismu, u kojima bibličari s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu govore o biblijskim knjigama i o pristupu Bibliji, kao i emisiju Kome da idemo? čiji je cilj aktualizirati Sveto pismo polazeći napose od nedjeljnih čitanja. Postoje i druge slične inicijative i, općenito gledano, sve se više prepoznaje potreba za pastoralom u medijima, posebno na internetu koji je svakako jedno od mjesta gdje je moguće plasirati kvalitetne projekte iz biblijskog pastorala.
Što se pak tiče tiska, za promicanje Svetog pisma značajan je časopis Biblija danas, u izdanju Hrvatskog katoličkog biblijskog djela i Biblijskog instituta pri Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Izlazi četiri puta godišnje i svaki put obrađuje određenu biblijsku temu. Autori su bibličari tako da su tekstovi pisani stručno, a opet popularno, odnosno na način da su razumljivi široj publici. Naravno, ne valja zaboraviti ni Živo vrelo, mjesečni časopis Hrvatskog instituta za liturgijski pastoral, koji sadrži promišljanja svećenika i teologa o liturgijskim čitanjima, a moguće ga je pronaći i na mrežnoj stranici instituta.
Kada govorimo o čitanju Svetog pisma, što je s vjerničke strane nužno za razumijevanje i ulazak u dubinu njegove poruke?
Za to je potreban kvalitetan i sustavan uvod u Sveto pismo. Pristup Bibliji zahtijeva pripremu. Dogodi se da se ljudi oduševe i krenu čitati Bibliju, a onda vrlo brzo odustanu jer ne razumiju, a ne znaju gdje pronaći pomoć. Biblija, naime, nije jedna knjiga, već knjižnica od 73 knjige koje su nastale prije mnogo stoljeća te su izvorno napisane na hebrejskom i grčkom jeziku. Sve to otežava pristup biblijskim knjigama i svatko tko želi početi čitati Sveto pismo, treba razumjeti kako čitati Bibliju nije jednako čitanju neke moderne knjige, već zahtijeva poznavanje njezina specifična načina govora i povijesnog konteksta u kojem je nastala. To na poseban način vrijedi za Stari zavjet koji je kršćanima općenito teže pristupačan, iako u sebi skriva jedno veliko bogatstvo i potreban nam je za razumijevanje Novoga. O jedinstvu Svetoga pisma svjedoči poznata izreka Sv. Augustina, prema kojoj se Novi zavjet u Starome skriva, a Stari u Novome otkriva.
Zahvaljujući profesorima Svetog pisma s naših područja, moguće je danas pronaći kvalitetne uvode u Bibliju na hrvatskom jeziku, kao i komentare na pojedine biblijske knjige. Neke su knjige stručnije, ali ima i onih koje su pristupačnije širem čitateljstvu. Posebno je korisna takozvana Jeruzalemska Biblija jer sadrži uvode u pojedine knjige kao i bilješke na dnu stranica, što je velika pomoć pri čitanju.
K tome, valja imati na umu posebnu narav Svetoga pisma?
Naravno. Biblija je za kršćane nadahnuta Božja riječ, no isto tako knjiga koja, unatoč svojoj normativnoj vrijednosti, nije „pala s neba“, već je nastala tijekom više stoljeća i napisali su ju ljudi uvjetovani vlastitim povijesnim trenutkom. To je posebno važno napomenuti jer postoji opasnost od fundamentalističkog čitanja Pisma, za koje papa Franjo kaže da ga „se treba kloniti ako se ne želi izdati nadahnuti, dinamički i duhovni značaj svetoga teksta“. Papa podsjeća da „Biblija nije zbirka povijesnih knjiga ili vijesti, nego je u potpunosti usmjerena na cjelovito spasenje osobe“.
„Sveti tekst u cjelini ima proročku ulogu: ona se ne odnosi na budućnost, nego na sadašnjost onoga koji se hrani tom riječju“, kaže papa Franjo u svom pismu (br. 12). Možete li nam to malo protumačiti?
Proroke uvijek zamišljamo kao one koji proriču budućnost, ali – prema svjedočanstvu Biblije – proroci su u prvom redu oni koji se hvataju u koštac sa sadašnjim trenutkom. Ukoliko govore o budućnosti, čine to uvijek polazeći od sadašnjosti koja je sjeme budućnosti, ukazujući na aktualne društvene i vjerske probleme, ne libeći se pritom kritizirati bilo narod bilo kraljeve i svećenike. Reći da Sveto pismo ima proročku ulogu, znači ukazati da je to živa Božja riječ, riječ koja nas izaziva da se uhvatimo u koštac s današnjim problemima, sa znacima vremena. „Kad se Sveto pismo čita u istome Duhu u kojem je i napisano, ostaje uvijek novo“, kaže Papa. U njemu je uvijek moguće pronaći nove poticaje za promišljanje i djelovanje, kao i za preispitivanje određenih uvriježenih načina razmišljanja i ponašanja. Pristupamo li mu otvorena srca, ne ostavlja nas praznima ni ravnodušnima, već nas jača, hrani našu vjeru i potiče na promjene.
Kako se navodi u br. 4. Aperuit illisa: „Biblija je knjiga naroda Gospodnjeg koji u njezinu slušanju prelazi s raspršenosti i podjele na jedinstvo. Riječ Božja ujedinjuje vjernike i čini ih jednim narodom.“ Koliko je moguće, i u svjetlu Molitvene osmine za jedinstvo kršćana (18. – 25. siječnja), govoriti o tomu jedinstvu i danas?
Biblija je – uz neke razlike – zajednička sveta knjiga katolika, pravoslavaca, protestanata i drugih kršćana, a k tome Stari zavjet dijelimo i sa židovima. Neki dijelovi su čak slični sa svetom knjigom muslimana. Ona nas tako sve međusobno povezuje, a na poseban način kršćane. Ne čudi stoga što je papa Franjo odredio da upravo Treća nedjelja kroz godinu bude Nedjelja Božje riječi jer tako pada u vrijeme kada smo pozvani jačati veze sa židovima i moliti za jedinstvo kršćana. Nedjelja Božje riječi mogla bi tako biti i prigoda za ekumenske, pa i međureligijske susrete. Biblija nas podsjeća da je Bog stvorio sve ljude na svoju sliku i pozvao nas da živimo kao braća i sestre. Stoga je važan čimbenik u ostvarivanju ekumenskog i međureligijskog dijaloga te u izgradnji suživota i mira.