Na YouTube kanalu Preferiamo il Paradiso nalazi se kateheza don Fabija Rosinija na temu tuge, o tome koliko sve nas, a posebno mlade ove generacije, privlači bol, koliko uživamo u patnji, s uvijek spremnim jadikovkama. Vječni patnici, neprestano sebe doživljavamo nesretnima, izdanima, razočaranima i zbog toga se osjećamo gotovo posebnima, drugačijima, s vrlo ozbiljnim rizikom da postanemo bolesno vezani za tu bol, piše Silvia Lucchetti za Aleteiju izdvajajući nekoliko don Fabijevih snažnih misli iz kateheze.

Napasnik želi da živimo u tuzi

Đavao, napasnik, želi da živimo u tuzi, on radi na tome da nas izbaci iz vidokruga, da nas odvrati od našeg prvog poziva: živjeti.

Ipak, kaže don Fabio, prvi je korak radovati se životu, biti u svijetu, bez borbe s crnim mislima, lošim riječima o sebi i drugima, bez povođenja za modelom žalosnih – pjevača, glumaca, umjetnika – koji su od više ili manje fiktivne boli učinili ključ svoga uspjeha.

Ova generacija je zaglavljena u tuzi

Prva stvar je radovati se životu, ova generacija je zapela u tuzi.

“Kako si danas? Kako živiš?” To su pitanja koja nam padaju na pamet slušajući katehezu. “Sa smrću na srcu? S tugom koja te steže za grlo? Ljutnjom prema svemu i svakome?” Kronično nesretni, shrvani pogreškama, nadvladani počinjenim i primljenim zlom, ljudi u kavezima bez izlaza. Ali to nije sve, ovo nije pravi život, danas Gospodin ima Riječ koju treba dati svakome, Riječ nade i hrabrosti spremnu da se ispuni. Bog preko don Fabija, jednog od njegovih svećenika, želi nam reći da…

Tvoje greške nikada nisu tvoja istina

Nesreća nikada nije istina, istina je druga, zlo nije istina, grijeh nikada nije istina čovjeka. Tvoje greške nikada nisu tvoja istina, koliko god velike bile, one nikada nisu tvoja istina.

Imala sam milost u dobi od nešto više od 18 godina slušati mnoge don Fabijeve kateheze uživo, obilje Riječi je tako preokrenuto u mom životu, dajući mi samosvijest, osvjetljavajući mnoga mračna područja, kidajući veo tolikih tuga koje sam pokušavala napustiti, laži o svom postojanju i o Bogu koje su me na kraju ugušile.

Otjeraj tugu: mi nismo zbroj naših grijeha!

A kako bi objasnio što je istina o našem životu, don Fabio citira po sjećanju završni dio posljednje homilije koju je održao sveti Ivan Pavao II. na Svjetski dan mladih u Torontu 2002.:

Mi nismo zbroj naših grijeha i slabosti, mi smo svi Božja ljubav prema nama i naša stvarna sposobnost da mu odgovorimo, da kažemo ‘da’.

Otjerajmo tugu riječima sv. Ivana Pavla II.

Ovo je doslovna verzija: Mi nismo zbroj naših slabosti i neuspjeha; naprotiv, mi smo zbroj Očeve ljubavi prema nama i naše stvarne sposobnosti da postanemo slika njegova Sina.

Ne možeš sebe prezirati… ti si Božje djelo!

Bum! Pravi poziv na buđenje za nas koji smo zaspali u tuzi. Ključna misao koju treba imati na umu, koja se ponavlja u trenucima obeshrabrenja i zbunjenosti. Mi nismo zbroj naših ograničenja i naših pogrešaka.

Ovo je naša istina, tvoja istina je dobrota, nisi istinit kad si sebičan, istinit si kad voliš, nisi istinit, autentičan, svoj, kad nasilno reagiraš na stvari, istinit si kad opraštaš, istinit si kad se otvoriš ljubavi. (…) Stvoren si za dobro, stvoren si za svjetlost, za radost, za ljubav, stvoren si da budeš s drugima, sretan što ste tu. Stvoren si da budeš sretan takav kakav si stvoren, (…) ne možeš prezirati ono što Bog čini, a ti si Božje djelo, ne možeš prezirati ono što Bog voli, a Bog upravo tebe voli.

Tvoj poziv je skriven u radosti koju je Bog stavio u tvoje srce

Dužni smo, nastavlja svećenik, boriti se protiv crnine koja je u našim srcima.

U tebe usađena jedna riječ, tvoj poziv je skriven u radosti koju je Bog stavio u tvoje srce. Možda si bio malen/a … činjenica, pokušaj se sjetiti prvih dobrih stvari u svom životu. U početku bijaše Riječ, u početku bijaše Riječ Božja, Bog stvara svijet Riječju i stvara te Riječju u svom srcu. Bilo bi teško da radiš samo lijepe stvari, a u srcu imaš samo loše riječi, uprljao bi te stvari, uništio bi ih. Ili u konačnici ne bi bio sretan.

Tuga je đavolsko djelo

Prezirati se, misliti loše o sebi, to oduzima energiju, udaljava nas od drugih, tjera nas da živimo kao sebični ljudi usmjereni samo na sebe, na svoj centar svijeta. Zasigurno taj negativni dijalog ne dolazi od Boga, on je djelo napasnika. Jer u svakome, ističe don Fabio, postoji sjeme ljepote koje je Gospodin posadio kada nas je pozvao u život i nema smisla vezati se za stvari koje nam opterećuju dušu i oduzimaju nam taj život.

Svi ljudi su divni

U tebi je nešto jako lijepo. (…) Morate njegovati svjetlo koje imate u svom srcu, postoji nešto jako lijepo što svi imate u sebi. (…) Ljudi su lijepi, svi ljudi imaju jedinstvenu ljepotu u sebi, svi ljudi su divni, svi ljudi nose nešto jedinstveno, neponovljivo, toj posebnosti moramo služiti. Moramo pomoći ljudima da uđu u život. Postoje stvari koje te potiču na život i stvari zbog kojih umireš. Zašto voliš stvari zbog kojih umireš? Zašto njeguješ stvari i misli koje te uništavaju?