Želeći se približiti stanovnicima Kolumbije, zemlje koja je domaćin središnjeg liturgijskog slavlja ovogodišnje molitve “Mater Fatima 2021.” u četvrtak, 13. svibnja, upoznajemo jednog Kolumbijca koji služi u Hrvatskoj. On je 48-godišnji don Carlos Adrian Taborda Vasquez, župnik u župi Muć Gornji u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji koja broji oko 250 obitelji. Za Hrvatski katolički radio posvjedočio je kako je njegov život djelo Božje providnosti, put od izbora lažnih ideala, ropstva nepraštanja, do slobode u koju ga je uvela Božja ljubav.
Obitelj – kolijevka vjere
Rođen sam u gradu Medellinu, drugom po veličini gradu u Kolumbiji. Ondje živi oko pet milijuna stanovnika. Živio sam u vjerničkoj obitelji koja je uvijek bila u Crkvi. Još kao djetetu roditelji su mi pokazali ljepotu koju Crkva ima. S njima sam odlazio u Crkvu. Sjećam se nedjeljnog odlaska na misu rano ujutro. Već u šest sati nas petero djece bilo je na tuširanju da bismo u sedam ujutro bili u crkvi. Ništa nisam razumio, osim jednoga – da je to važno za moje roditelje. Nikad nije bilo nedjelje da rano ujutro nismo bili u crkvi. Kasnije, kada sam postao mladić, nisam imao nedoumicu hoću li ići na misu ili ne. I kad nisam živio s roditeljima, mislio sam kad ne bih išao na misu, bilo bi to kao da sam izdao svoje roditelje, odgoj koji sam od njih dobio. Oni su u mene usadili ljubav prema Crkvi. I tako je počela moja avantura s kršćanskim životom.
Don Carlos Adrian
Iznenadni preokret: od ideala do svjedoka ubojstva
Nastavio sam školu, sve je bilo redovito. Smatrao sam da sam dobar mladić koji ne radi ništa loše, koji uspijeva u školi. No, Gospodin mi je pokazao da je počeo ozbiljno intervenirati u mojem životu. Bilo je to 80-ih godina. Poznato je da Kolumbija, na žalost, ima tragične epizode, ratove s kartelima i narkotržištem. Imao sam ujaka, inžinjera, koji je, gledajući mojim očima, u životu imao sve oni što je u mojim očima bilo idealno: imao je novac, karijeru, automobile, kuće, imao je žene (a nije bio u braku), djecu… Mislio sam da je to ideal života: imati tolike stvari, a ne ovisiti o nikome. Ako imaš novac, imaš sve. Od obitelji sam dobio odgoj da je potrebno učiti da bih mogao uspjeti kako ne bih trebao ovisiti o nikome. U tom razdoblju života mafija je ubila mojeg ujaka. Pred njim se zaustavio auto i izrešetali su ga. Vidio sam ga, njegovo tijelo bilo je puno metaka. I tada mi je Bog dao da se pitam zašto je živio? Jel’ bio radostan? Imao je sve, a na kraju ništa nema. Ako nemaš Krista, nemaš ništa. I tada sam rekao: zar je to moj ideal života koji je tako pao, imaš karijeru, novac, a nemaš Krista?
„Nisam želio trpjeti!”
Vremenski blizu ovom događaju s ujakom, moj otac je imao prometnu nesreću na motoru. Bog mu je sačuvao život, ali bio je u komi tri mjeseca, te tri godine kasnije, kod kuće, još nije došao k sebi. Vidio sam da to nisam mogao podnositi. Nisam ga mogao ljubiti. Ja koji sam se smatrao dobrim mladićem?! Pitao sam Boga zašto je, od svih ljudi na svijetu, za mog oca odabrao baš tog čovjeka?! Prvi put sam vidio majčine suze. Kasnije sam shvatio što mi se u tom razdoblju života događalo. Nisam želio trpjeti. Trpljenje me sablaznilo. Ali ne samo to. Nisam mogao ljubiti oca! Prezirao sam ga, bio sam u buntu, ponekad i vikao na njega. Nisam razumio njegovu situaciju. No, u Crkvi sam doživio snagu riječi – ljubiti. Ako ne mogu ljubiti svog oca, koji mi je dao život, ne ljubim nikoga. I Crkva mi je dala snagu poći k ocu i tražiti oproštenje. On me zagrlio i plakao, i ja također. Od tada mi je Gospodin dao nevjerojatnu slobodu.
Don Carlos Adrian/ Foto: Privatni album
Kandidat za svećenika
Potom sam se prijavio u Bogosloviju u Medellinu, u Sjemenište „Redemtoris Mater”. Ondje sam već ranije pohađao kateheze za mlade. Što me potaknulo na to? Spoznao sam da trpim, ali ne zato što nemam novca ili uspjeha. Čak sam ranije, godinu dana i radio u jednoj maloj firmi za proizvodnju cipela. Dakle, nisam trpio zato što nešto nemam. Trpio sam zato što ne mogu ljubiti. Ako ne ljubiš, ne možeš biti sretan. I Gospodin mi je to jasno pokazao. Potom sam ga pitao zašto toliko ljudi u svijetu trpi? Možda nisu rasvijetljeni i ne znaju zašto? Možda misle da trpe jer nemaju novac, posao, zdravlje? I to je bitno, ali ključna stvar je što ne mogu ljubiti, ne mogu se darivati, nemaju snagu dijeliti s drugima. Vidio sam, kad mi je Gospodin dao raspoloživost za ljubav, shvatio sam da sam slobodan. Kad su me pitali – ti ćeš biti formiran da budeš svećenik, odgovor je da, ali za Crkvu, ne samo za tvoj grad, nego ondje gdje Crkva traži.
Put u misije i pitanje gdje je Hrvatska?
Možda nisam niti bio svjestan što znači ta raspoloživost koju sam izrazio pri ulasku u Bogosloviju. Nakon dvije godine poslan sam u Italiju na jedan međunarodni susret za svećeničke kandidate misionare Neokatekumenskog Puta. Taj događaj bio mi je lijep, prvi put sam izašao iz Kolumbije. Vidio sam Italiju, Rim, Peruggiu, Assisi… Bila je 1994. godina. I sve je bilo divno dok nije došao dan kada su rekli da će vidjeti gdje će nas poslati. Rekli su kako trebaju dva Kolumbijca za Hrvatsku. Izvlačenje je bilo ždrijebom. Kiko Arguello, osnivač Neokatekumenskog Puta izvukao je moje ime. Odgovorio sam – evo me! I pitao me jesam li raspoložen poći u Hrvatsku? Jesam! A kad je došla pauza, pitao sam kolegu gdje je Hrvatska? Rekao je: Ex Jugoslavija. Zamolio sam ga nek mi pokaže na karti gdje je to? Potapšao me po ramenima i rekao: Ne boj se! To je tamo gdje je rat. Samo sam ga pogledao i zahvalio za „utjehu”.
„Kad sam čuo hrvatski jezik, skoro sam počeo plakati!”
Stigao sam u Pulu, u Sjemenište „Redemptoris Mater” i bilo mi je lijepo. Prednost za mene bila je što u Istri mnogi govore talijanski jezik. Hrvatski mi je bio – ajme! Kad sam čuo kako govorite, skoro sam počeo plakati, ništa nisam razumio! Ajme, tko će ovo naučiti?! Međutim, vidio sam kako Bog proviđa. Priznajem da nemam dara za jezike. Stvarno sam vidio da je to znak od Gospodina. Da nije bio Njegov znak da me ovdje zove, ne bih se mogao sporazumjeti.
Bakice u crkvi su kao moje majke!
Gledajući sada unatrag, mogu reći da je Gospodin učinio divno djelo. Uvijek me pratio i tješio, jer ponekad nije lako kad čovjek ostavi svoju zemlju, kulturu, roditelje, obitelj… Ali vidio sam da Gospodin ispunjava svoje obećanje: „A svatko tko zaradi mene ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili njive, primit će stostruko i baštiniti vječni život” (Mt 19,29). I vidim danas, kad idem na misu, koliko me bakice kao moje majke prihvaćaju, koliko ljudi mi je otvorilo svoja vrata, primaju me kao da sam brat, sin. Tu vidim Božju providnost i ispunjenje Svetog pisma. I ne samo to. Uživam ovdje u malom selu Muć. Mala župica, ali ja sam zadovoljan! Imam vjeronauk za šestero djece koje pripremam za Pričest, no uživam s njima. Vidim kad Bog otvara putove, divno je to prihvatiti i koračati s Njim. I vidim da ta ljubav dolazi od Boga. Dao mi je ljubav za Hrvatsku. Volim Hrvatsku kao da je moja zemlja. Moja prva misa bila je na hrvatskom jeziku, iako nekad promašim padež, ali važno je da se razumijemo. I kad dođem u Kolumbiju, jedva sam čekao vratiti se ovdje, jer ovdje pripadam. Inkardiniran sam u Splitsko-makarsku nadbiskupiju. I tu sam do danas. Sutra? Sutra će Gospodin providjeti, pokazati. Sjećam se da su nam u formaciji rekli da budem danas gdje jesam kao da sam sto godina tu, sve ovisi o tebi, ali znajući da ipak ništa ne ovisi o meni, da sutra mogu biti negdje drugdje, ondje gdje Gospodin zove. Zahvalan sam Gospodinu za ovo poslanje koje mi daje. Sretan si kad se daruješ, služiš. Kao Isus na križu koji se darivao do kraja. Molimo Duha Svetoga da možemo ispuniti svoje poslanje. Nismo savršeni, grešnici smo, ali zato smo potrebni da Gospodin svaki put dođe i da nam pomogne, pokaže put.
Don Carlos je još kao đakon inkardiniran u Splitsko-makarsku nadbiskupiju. Za svećenika je zaređen 1999. godine. Kao svećenik je djelovao u Neslanovcu i Trsteniku, a od 2013. godine je župnik Župe Muć Gornji u Dalmatinskoj Zagori.