"Dok je Ješua umirao nosio je, grijehom začete, sve boli svijeta, ali nije odustao, jer vidio je i ono zbog čega vrijedi umrijeti. Vidio je u nekima od nas osmjeh djeteta i vjernost srca", dio je pjesme Antuna Matoševića koji prenosimo u nastavku.
Dok je Ješua umirao…
Hodao je nepreglednim poljima patnje,
u lance okovan,
rame uz rame
s crnim beračima pamuka.
Putovao je do dna tamne noći
u zakovanim vagonima
sa sinovima Siona.
Osjećao je rane
i zadnje udisaje zemaljskog zraka
s ranjenim vojnicima u rovovima,
na bojnim poljima.
Prošao je sva stratišta,
svim mučenjima podvrgnut.
Gledao je suše, poplave i oluje
očima ratara.
Disao je u svakoj suzi nevinog djeteta
i u tjeskobnim bolima žena i majki.
Dok je Ješua umirao
nosio je, grijehom začete,
sve boli svijeta, ali nije odustao,
jer vidio je i ono
zbog čega vrijedi umrijeti.
Vidio je u nekima od nas osmjeh djeteta
i vjernost srca.
Autor: Antun Matošević