Sandra Sabattini, koja je umrla 1984. sa samo 22 godine, otkrila je svoje srce u dnevniku koji je započela s 10 godina. Kardinal prefekt Kongregacije za kauze svetaca Marcello Semeraro proglasio ju je blaženom 24. listopada 2021. u Riminiju u katedralnoj bazilici Saint Columba, nakon što je papa Franjo odobrio njenu beatifikaciju, piše Aleteia.

Sandra Sabattini, koja je umrla 1984. sa samo 22 godine, duhovna je kći don Orestea Benzija, osnivača Zajednice Pape Ivana XXIII. Sandra je svoj kratki život posvetila pomaganju invalidima i ovisnicima o drogama.

Tajna Sandre Sabattini

Koja je tajna Sandrine svetosti? Don Benzi je ovako odgovorio: “Njezina je tajna sadržana i otkrivena u blaženstvu koje je objavio Isus: ‘Blago čistima srcem, jer će Boga vidjeti.’ (…). Sandrino srce bilo je čisto jer je bilo zaokupljeno samo ljubavlju prema Bogu i bližnjemu.”

Pomaganje drugima od malih nogu

U dobi od 13 godina Sandra Sabbatini već je služila invalidima, sudjelujući u Zajednici Pape Ivana Pavla XXIII. Odmah je naučila da pomaganje drugima može biti naporno; “Slomili smo kosti, ali to su ljudi koje nikada neću napustiti”, rekla je svojoj majci, kako je objavljeno u Vatican News 24. listopada.

Misli je zabilježila u njezin dnevnik

Još prije nego što je započela to posebno iskustvo služenja, Sandra je odlučila zabilježiti u dnevnik svoje misli o Bogu, ljubavi i bližnjemu. Počela ju je pisati 1972., u dobi od 10 godina, a prestala je tek dan prije smrti 1984. godine.

Evo nekih od najznačajnijih razmišljanja i molitava koje je napisala Sandra Sabattini u svom Dnevniku, a nalazi se u “Sandra Sabbattini, Serva di Dio”:

“Ja biram tebe.”

“Jednostavno biram. Za sada mogu reći samo ovo: biram tebe. Vjerujem da se moj izbor, malo po malo, kako vrijeme odmiče, učvršćuje. Sada je vrijeme da prihvatim cijelog Krista i radikalno promijenim sebe.”

“Gospode, osjećam da mi pružaš ruku da se približim, daješ mi snagu da napravim korak naprijed.”

“Nedosljedna sam”

“Naravno, voljela bih Te prihvatiti. Prvo, međutim, moram pobijediti sebe, svoj ponos, svoje laži. Nisam skromna i ne želim to priznati. Dopuštam da me drugi užasno uvjetuju. Bojim se što bi mogli misliti o meni. Nesuvisla sam, s velikom željom da revolucioniram svijet, a onda dopuštam sebi da budem podvrgnuta tome.”

“Mislila sam da sam sama i nisam razumjela da si Ti sa mnom. Hvala ti, Gospodine, za ovaj svijet, za ovaj život, za ove ljude, za ovu radost, za novo proljeće koje nastaje i koje živi. Danas s parom cipela, kad bih mogla obići svijet…”

“Iluzija”

“Hvala ti, Gospodine, hvala ti što si tu, jer si blizu mene, jer si stavio tako divne ljude oko mene, jer si stavio tako fantastičnu slast u moje srce.”

“Bojim se da živim u predivnom snu. Bojim se da je sve iluzija, kao što su stvari uvijek bile u većini slučajeva (naravno zbog mene): iluzija. Ali čak i ako je ono što ja živim iluzija, Ti, Gospodine, nisi iluzija. Tvoj mir nije lažan, tvoja ljubav je vječna, tvoj život je istinit.”

“Samo ako je moja vjera istinita”

Sada osjećam veliku radost, veliku želju da hodam ovom cestom, ali kada ode početni poticaj, bit će to teška utrka. Zato je molitva neophodna, jer samo ako je moja vjera zaista istinita, moći ću ostvariti ono što Ti želiš od mene, na što si me pozvao.”

“Koga ću se bojati?”

Među posljednjim mislima zabilježenim u dnevniku Sandre Sabattini, dvije su vrlo značajne koje se čine proročkim.

“Ne, ne može se i ne smije se odustati od borbe: Gospodin je sa mnom, koga ću se bojati? Želim te voljeti i cijeniti svaki dan, svaki trenutak svog života, čak i u najapsurdnijim situacijama.”