Nesporazum je da su milostinja i desetina ista stvar ili da jedno može zamijeniti drugo. U stvarnosti, to su dva različita čina pravde koja oba zahtijeva Evanđelje.

Mnogi crkveni oci tvrde da odbijanje dati milostinju onima u potrebi predstavlja krađu od njih.

Davanje milostinje je čin pravde koji pripada pod načelo univerzalnog odredišta dobara. Ovo načelo katoličkog socijalnog učenja dolazi iz Postanka, gdje Bog daje sva dobra na zemlji čovječanstvu za našu upotrebu. Dakle, dobra zemlje, prirodni resursi, namijenjeni su za korištenje od strane svih ljudi kojima su potrebna. Svatko ima pravo na dobra koja su mu potrebna za pristojan život. Svaka osoba ima pravo raditi kako bi nabavila ova dobra – odgovarajuće zaposlenje uz pravednu plaću ljudsko je pravo. Ako je netko u potrebi ili je siromašan, onda ima pravo primiti milostinju – a kršćani imaju dužnost dati im milostinju. Mnogi crkveni oci tvrde da odbijanje dati milostinju onima u potrebi predstavlja krađu od njih.

Krist je jasan da moramo davati milostinju.

“Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače, nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima. Kada dakle dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom, kako to u sinagogama i na ulicama čine licemjeri da bi ih ljudi hvalili. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kada daješ milostinju – neka ti ne zna ljevica što čini desnica, da tvoja milostinja bude u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti! (Matej 6,1-4)

Milostinja je podijeljena na sedam duhovnih i sedam tjelesnih djela milosrđa, tako da postoji mnogo načina na koje možemo dati milostinju i mnogo različitih uzroka ili organizacija koje bismo mogli podržati njima. Svakako možemo odlučiti dati milostinju dobrotvornim organizacijama (neprofitnim) koje će dobro iskoristiti novac. Također možemo bojkotirati organizacije uključene u različita zla, (one koje preporučuju kontracepciju, na primjer).

Desetina je potpuno drugačija praksa. Ova dva čina slična su samo u materijalnim manifestacijama: oba su djela davanja novca. Formalno, to su različita djela. Dok je milostinja čin pravde prema drugima, prema siromasima, desetina je čin pravde prema Bogu. Davanje desetine je čin vrline, koji se bavi odavanjem Bogu dužnog štovanja (Akvinski, ST II-II, q. 81, 87). Desetina znači vraćanje dijela našeg bogatstva Bogu od kojega dolazi. Da bismo to učinili, dajemo ga Kristovu Tijelu, Crkvi. Nadalje, riječ je o pravednosti prema Crkvi koja nas duhovno hrani. Sveti Pavao piše: „Ako smo mi vama sijali dobra duhovna, veliko li je nešto ako vam požanjemo tjelesna? Ako drugi sudjeluju u vašim dobrima, zašto ne bismo mi mogli još većma. Ali nismo se poslužili tim pravom, nego sve teglimo da ne bismo postavili kakvu zapreku evanđelju Kristovu?” (1. Korinćanima 9,11-12).

Tradicionalno, desetina se vršila po stopi od deset posto. Netko je uzimao deset posto svog prihoda i davao ga hramu (u Starom zavjetu) ili Crkvi. Iako Crkva više ne propisuje određeni iznos desetine, katolici su još uvijek dužni davati Crkvi novčani doprinos kao pomoć u materijalnim potrebama Crkve (KKC 2043). Kao propis Crkve, to je jednako teška dužnost kao i prisustvovanje misi nedjeljom i obveznim danima.

Za razliku od davanja milostinje, gdje bismo trebali biti zabrinuti da će novac koji dajemo biti dobro iskorišten (to je cijela poanta davanja milostinje, pomoći siromašnima), desetina ne uzima u obzir takva razmatranja. Dužni smo davati novac Crkvi kao čin štovanja prema Bogu i pravednosti prema Crkvi koja nas duhovno hrani po sakramentima. Ova obveza ostaje čak i ako su članovi Crkve zaduženi za financije zli, čak i ako smo sigurni da će novac koji dajemo biti protraćen. Kada dajemo desetinu, dajemo novac Bogu. Ako klerici tada zlorabe taj novac, grijeh je isključivo njihov.

Iako se ovo čini teškim, to je učinio sam Krist. U Luki 21, Krist slavno hvali siromašnu udovicu koja je dala svoja posljednja dva novčića hramu. Krist također plaća hramski porez u Mateju 17,24-27. Iako je Isus, kao Mesija i Sin Božji, oslobođen plaćanja desetine, odlučio ju je platiti kako bi izbjegao sablazan drugih. Ipak, hramski sustav bio je posebno pokvaren u Kristovo vrijeme. On tjera mjenjače novca iz hrama s pravednim gnjevom u sva četiri evanđelja (Matej 21, Marko 11, Luka 19, Ivan 2). Krist osuđuje mnoge grijehe pismoznanaca i farizeja u Mateju 23.

Desetina i milostinja se razlikuju. Ne može se izabrati samo jedna opcija. Ne može se davati dodatna milostinja umjesto desetine ili dodatna desetina umjesto milostinje. Trebamo davati i Bogu i davati siromasima.