Danas se susrećemo sa zanimljivim, pomalo neobičnim i čudnim događajem: uskrisavanjem pokojnika, Lazara, Isusovog jako dobrog prijatelja.

Kao i proteklih nedjelja, mnoštvo je likova, osoba, osobnosti i pogleda na stvarnost prisutno u današnjem evanđelju: Lazar, blage uspomene; tugujuće sestre Marta i Marija, možemo slobodno reći: Isusova druga obitelj; apostoli koji su (opet) paradigma nerazumijevanja i maglovite prosudbe; među njima Toma koji u žaru vjere (ironično zbog svega što će se kasnije s njim dogoditi) biva spreman dati svoj život za Isusa; Židovi koji poput znatiželjnih svekrva idu sad za jednim, sad za drugim fenomenom – kako bi poslije imali o čemu razgovarati i, naravno, Isus – kojemu sve ovo kao da je zabavno.

Ljudska smrt odvajkada je duboko potresala zemaljsku stvarnost. To je onaj konačni neprijatelj, protiv kojega ni najveći svjetski moćnici nisu imali šanse. Sva ta silna imena dobrih i zlih ljudi, nekoć krasiše usne svojih suvremenika, a danas ta silna imena krase nadgrobne spomenike: silnici, moćnici, mali i veliki, bogati i siromašni, poznati i nepoznati, utjecajni i za društvo beznačajni – dva metra pod zemljom – jednaki među sobom, bez daha u sebi, bez pumpanja srca i moždane aktivnosti: postaju ono što su ionako oduvijek bili: prah zemaljski.

U smrti nema privilegiranih, ali mi odlučujemo kako ćemo se s njom suočiti. Smrt je jedina sigurna činjenica našega života, a opet za nju kao da nikada nismo (dovoljno) spremni. Uvijek nas nekako – iznenadi. Zašto je tome tako?

Zato što smrt nije prirodna pojava. Barem ne smrt kakvu mi poznajemo. Gdje vidimo oličenje dobre, lijepe, smislene smrti? Svake godine promatrajući četiri godišnja doba. Nešto umire, da bi se nešto drugo rodilo. Život ne nestaje, samo prelazi iz jednog oblika u drugi. Bog je harmoničan, skladan, smislen. Ljudskim Istočnim grijehom, ljudskim “ne” Stvoritelju narušava se ta harmonija – smrt ulazi u svijet i to nasilno, provaljujući u svaku poru ljudskoga postojanja. Mnogi su se teolozi i sveci kroz povijest pitali: bi li čovjek umro, da nije sagriješio? Bi, samo smrt tada ne bi bila ovako neizvjesna, nejasna, a opet tako sigurna stvarnost; ne bi budila tjeskobu i nemir, opiranje. Tada bi smrt bila jednostavno blagi prelazak iz konačnoga u beskonačno, bez sumnje, straha i tog strašno tjeskobnoga osjećaja neizvjesnosti.

Ni vjernik ni nevjernik, ako su stabilni, ne žele umrijeti, a žele živjeti. O tome nam svjedoči i nedavna opća panika brige za naše tjelesno zdravlje. I s pravom. Ljudsko tijelo i ljudska duša stvoreni su za besmrtnost. Duša zavijeke i oduvijek, tijelo nakon Uskrsnuća tijela i Kristova Drugog Dolaska. Sav napredak u znanosti se opire smrti i prolaznosti: medicina, kozmetika, biotehnologija itd. Sve se bori za podizanje kvalitete i produžetak ljudskoga života.

I to je jedna strana medalje. A druga? Druga je drugačija. Uvijek se kroz povijest (to znaju oni koji povijest poznaju, ostali neka se suzdrže od davanja mišljenja na ovu temu) našao razlog da se sklone oni koji smetaju. Tako su smetali ljudi tamne boje kože, pa su smetale žene, pa Židovi, pa ovi ili oni… Danas smetaju stariji i bolesni te mala neplanirana čudesa – djeca. I, naravno, društvo uvijek nađe opravdanje za ono što odluči učiniti jer je netko rekao da je to sasvim uredu. Sjetimo se da su ljudski zakoni propisivali smetanje i uklanjanje i gore navedenih skupina. Božji zakon nikada ne dopušta ubijanje, kako god ga mi danas nazivali ili pokušali opravdati: svoje tijelo, moje tijelo, moj izbor kad je pobačaj u pitanju, a opće dobro, briga za druge itd. kad je u pitanju bilo obavezno ubrizgavanje čegagod s posljedicama kakvimgod – jer onda to više nije „moje tijelo“, nego je „opće dobro“ – jer je opet to tako netko rekao. Dvostruka mjerila i licemjerje. Bog neka sudi. I bude.

Licemjerje društva se nadilazi dosljednošću evanđelja. Isus je došao na svijet kako bi porazio svaku bolest, ponajvećma duhovnu; ozdravio svaku nemoć – ponajvećma nesposobnost za primanjem istine evanđelja, a najviše je došao poraziti konačnoga i najvećega čovjekova neprijatelja – smrt. Dokučili smo zajedno, unatoč licemjerju ranije opisanome, da se čovjek opire smrti. Ipak, ona je neizbježna i na nama je kako ćemo se nositi s njom.

Isus Krist je svojom mukom i smrću pobijedio našu smrt, a svojim uskrsnućem darovao nama novi život – kaže molitva. I tu sve stoji ili pada. Ili vjerujem poput Marte i Marije ili se ponašam poput apostola koji sustavno ništa ne razumiju ili dajem obećanja koja ne mogu izvršiti poput Tome ili samo gledam misleći da me se to sve skupa ne tiče, dok ne bude prekasno, poput Židova.

Zato danas zajedno prihvatimo svim srcem: Isus je uskrsnuće i život! Po njegovom uskrsnuću i naša će duša vječno živjeti u zajedništvu s njim, Ocem i Duhom Svetim i cijelim Nebom, a naše tijelo – proslavljeno – primiti vječnu nagradu o Kristovu Drugom Dolasku.

Za to se isplati lomiti, boriti i dati sve. Ako sam išta naučio kao svećenik: tko svetački živi, svetački i umire. Za smrt se spremamo dok smo živi i zdravi, a ne u zadnji čas. Ne zavaravajmo se da se svi pokaju prije smrti za svoje grijehe jer je to laž. Kajanje je milost dana od Boga, ali i vještina koja se trenira tijekom cijeloga života. Tako pripremljeni, smrt ćemo dočekati poput sestrice – kako ju je doživljavao sv. Franjo Asiški.

Gospodin će nagraditi takvo pouzdanje i takvu vjeru. On je s nama i u životu i u smrti. Tako jest i tako ispovijedamo.