Ljubimo ne ljubeći, molimo ne moleći, prešućujemo očitu istinu, vidimo ne gledajući, čujemo ne slušajući, gladujemo prejedajući se, gradimo rušeći, piše spisateljica za djecu i odrasle Miljenka Koštro u promišljanju za Svjetlo riječi. Eto, ovo ne čini ni biljni ni životinjski svijet, ni zemlja (tlo), ni more ni kamen; nego ljudski rod.

Čovjek čovjeku nanosi bol

Ovo čini čovjek kojemu je toliko ljepote dato na ovoj planeti. Odjeven u svečanu odjeću, sije li sije nepovjerenje i laž. Nažalost, padaju na plodno tlo, guraju harmoniju u kut, a strah me je i spomenuti što žetva donosi. Mi, ljudska bića, maleni i grešni, do kraja ne shvaćamo darovanu nam slobodu. Osjećam se poraženom ispred slutnje da će čovjek čovjeku i dalje nanositi bol, ali i ponosnom što sam snažno zaokupljena željom da se to ne dogodi.

Ljubav i istina su dragulji koji nemaju cijenu, ali ih se jeftino prodaje.

Ne vjeruje brat bratu, susjed susjedu, političar drugom političaru. Države se optužuju bez valjanih razloga i dokaza, ili čak štite u situacijama kada je nepravda očita, narodi se nadvikuju, nesuglasja cvjetaju, vlada otimačina i zakon jačega. Raznovrsni mediji o istoj stvari pišu različito. Neki nas svakodnevno zasipaju lažima, ili da budem blaža, poluistinama. Političari nas pred izbore vješto pomiluju populističkim obećanjima u koja ni sami ne vjeruju. Ljubav i istina su dragulji koji nemaju cijenu, ali ih se jeftino prodaje. Stječe se dojam kao da je normalno lagati bez ikakva osjećaja odgovornosti. Kultura laganja podmuklo se uvlači u sve pore društva. Nepovjerenje se razmahalo, često, ne skrivajući svoje surove namjere.

Nova generacija ljudskoga roda satima bulji u razne osvijetljene ploče i zbraja lajkove kako bi se uvjerili ili razuvjerili da su netko i nešto u ovom današnjem društvu. Oduševljavaju ih neki čudni i nametnuti im čudaci i čarobnjaci u filmovima, medijima, igricama ili knjigama koji postaju njihovi junaci i uzori. Provodeći sate u samoći zbrajaju navodne virtualne prijatelje. Ponavljam, virtualne. Život je poprimio neku virtualnu verziju u kojoj više ne vjerujemo ni sami sebi i ne poznajemo ni vlastitu djecu, a kamoli osobe koje nikada nismo vidjeli. No, bitan je broj tih „prijatelja” na društvenim mrežama čiji su klikovi kao neko mjerilo ljudske vrijednosti i vjerodostojnosti. Tehnologija sve više upravlja čovjekom, umjesto da čovjek upravlja njom. Tko bi se u korizmi odrekao, recimo, mobitela, računala, fejsa, praćenja raznoraznih medija i usprotivio se tjelesnim užitcima…? Sigurna sam da je takvih malo.

Pravednost i istinitost su moralne kreposti koje poučavaju umjerenosti razum i volju, a oni ravnaju ljudskim strastima.

Sva sreća, postoje i oni koji žive s drugima i drugačijima i za druge, ali oni su tihi, ne daje im se prostora da se i njihov glas čuje. Oni pripadaju stvarnosti, te potraže i nađu zaklon od namjera zavodljivog vjetra laži i nepovjerenja koji bi ih obeshrabrili i zaveli na njihovom putu. Njihovi prijatelji su stvarni, a ne virtualni i nisu samo broj. Nepristajanje ponekad znači širu osobnu slobodu. Pravednost i istinitost su moralne kreposti koje poučavaju umjerenosti razum i volju, a oni ravnaju ljudskim strastima.

Zašto čovjek sije laži i uzgaja lažno povjerenje (nepovjerenje), ta dva utega oko vrata, i tako se naginje nad provaliju u koju bi se mogao svaki trenutak oboriti? Možemo govoriti o manjim i većim zabludama i lažima i posljedicama njihova djelovanja svjesni da ovdje, na zemlji, nema prave vage za težinu laži niti za posljedice njezina prisustva u našoj svakodnevici. Ali, ako pogledamo u nedogled, ako pogledamo…

Bože, trebaš nam

Jutro izvire iz mirnoće vječnog i grli nas nadom kada se nađemo na uzburkanoj pučini života. Istina nam pruža ruku kako bi nas iz ovozemaljskog nesklada povela prema nebu sa što manje žuljeva na stopalima i rana na srcu. No, čovjek sebi bliže povlači zabludu, nepovjerenje i laž kako bi više zagrabio na ovozemaljskom životnom putu.

Zbunjeni stojimo na raskrižju s više putokaza, kao da ne znamo kako si davno rekao da si Ti put, Ti, koji si raspet na križu.

O Bože, trebaš nam. Otvori nam pogled za boje istinskog života u ljepoti svitanja. Trebamo Te da nam pomogneš kako bi molitvom i približavanjem istini ispunili dane. Bez Tvoje blizine postajemo prevrtljivi stranci izgubljeni u sumaglici zabluda. Zbunjeni stojimo na raskrižju s više putokaza, kao da ne znamo kako si davno rekao da si Ti put, Ti, koji si raspet na križu. Kada bi svaki čovjek učinio vedrim komadić neba nad glavom i mirom prigrlio koji kvadrat zemlje oko sebe, ovaj planet bi bio mjesto sretnih i dobronamjernih ljudi i bijelih snova. Jednom, svi ćemo doći na suočavanje sa samim sobom, i pred lice Svevišnjega koji nas može u trenu prelistati i pročitati, a do tada…

Sjeti se, čovječe, da si samo čovjek – prolaznik, hodočasnik na ovozemaljskim stazama.

Kaže se kako svako vrijeme ima svoje breme. Laž i nepovjerenje su pozamašna težina bremena ovog vremena. Sjeti se, čovječe, da si samo čovjek, prolaznik, hodočasnik na ovozemaljskim stazama. Ne mjeri se bojom kože i kose, visinom, težinom, oblikom lica, odjećom i nakitom kojeg nosiš na tijelu. Ne mjeri se automobilom kojeg voziš, kućom u kojoj stanuješ, jer si puno više od toga. Zanemari zabludu prolaznog. Neka ti je kuća dom, auto potreba, a ne statusni simboli.

Tu si, jednostavno, da budeš čovjek čovjeku i hodočasnik do posljednjeg izdisaja.

Ne zaboravi na onaj najvažniji dom, onaj unutar svoga bića. Možeš ga graditi, dorađivati, usavršavati i u dobroj namjeri primicati nebu bliže. Tu, na zemlji si da se veseliš, voliš, družiš, da plačeš, sanjaš i tražiš sreću u „malim” stvarima, da više daješ nego uzimaš. Tu si, jednostavno, da budeš čovjek čovjeku i hodočasnik do posljednjeg izdisaja. Sjeti se, čovječe, da si samo čovjek. Poslušaj melodiju istine i prestani tepati laži koja te mami strašću prolaznih omama. Otvori oči bar u vrijeme korizme i primijeti istinu koja ti ne obujmljuje spoznaje, nego te nagrađuje tajnom uskrsnuća.