María Felicia Guggiari Echeverría rođen je 12. siječnja 1925. u Villarrica del Espiritu Santo u Paragvaju. Njezini roditelji bili su Ramón Guggiari i Maria Arminda Guggiari Echeverría. Njihov dom bio je blagoslovljen sa sedmero djece, od kojih je Maria Felicia bila najstarija.

Maria Felicia bila je fizički mala, zbog čega joj je otac dao nadimak “Chiquitunga” (Malena). Bila je obdarena sjajnim ljudskim i duhovnim osobinama kao što su radost, društvenost, spremnost za služenje, skromnost i jednostavnost.

U dobi od dvanaest godina prvi je put primila Isusa u euharistiji. Godinama kasnije prisjetit će se ovoga dana kao najsretnijeg u životu, kao dana njezinog prvog sjedinjenja s Isusom i kao trenutka u kojem je odlučila svakoga dana biti sve bolja i bolja.

DUHOVNI ŽIVOT

Ideal koji je Mariu Feliciu vodio kroz život nije bila ideja, niti program, nego osoba Isusa Krista. Njezina ljubav prema Isusu, njegovana u intimnosti molitve i svakodnevnog sudjelovanja u euharistiji, činila je središte njezina duhovnog života: „Danas, međutim, obnavljam pred Tobom, Hostijo Isuse, ovu iskrenu i prisnu želju da svoj život žrtvujem radi tvoje ljubavi”.

Bl. Djevica Marija zauzimala je vrlo važno mjesto u njezinom životu. „Samo želim pripadati tebi, Majko, da me Ti, uzevši me za ruku, kao malenu, dovedeš k Njemu, jedinoj, jedinoj ljubavi moga srca”.

APOSTOLSKI ŽIVOT

U dobi od 16 godina Maria Felicia pridružila se Katoličkoj akciji i imenovana je odgovornom za djevojčice. U tom je pokretu pronašla ideal i cilj koji ju je vodio cijeli život. Deset godina kasnije reći će da je pripadnost tome pokretu, nakon krštenja i Euharistije, najveći i najuzvišeniji dar kojom ju je Bog darovao. U apostolatu u Katoličkoj akciji, njezino je srce bilo otvoreno za sve one koji su bili u potrebi i materijalno i duhovno.

Kada se u veljači 1950. s obitelji preselila u Asunción, bez odgađanja je učinila tri stvari: nastavila je studirati kako bi stekla diplomu učitelja, tražila posao kojim bi pomogla svojoj obitelji i pridružila se Katoličkoj akciji Asuncióna.

SUSRET SA ANGELOM

Maria Felicia u Asunciónu upoznaje mladog vođu Katoličke akcije s kojim dijeli isti ideal – Ángela Sauá. Prirodno bi bilo da ova veza završi brakom, ali to ovdje nije bio slučaj. U činu herojstva razdvajaju se, on kreće na put svećeništva, a ona na put redovničkog života. U svom dnevniku napisala je: „Mnogo sam puta shvatila ono što je sada, Gospodine, divna stvarnost: kako bi bilo lijepo imati ljubav, odreći se te ljubavi i zajedno je žrtvovati Gospodinu zbog ideala ”.

POZIV U REDOVNIČKI ŽIVOT

U svojoj želji da živi moto svog života: „Sve ti nudim, Gospodine“, pita se gdje bi bilo mjesto ovog potpunog predanja: „… daj mi Isusa, ljubljeni Učitelju, bez mjere, Zaručniče moje duše, ti koji poznaješ moje tjeskobe za apostolat, revnost za spasenje duša, pomozi mi: da znam gdje želiš cjelovitu posvetu cijelog mog bića… !… dajem se tijelom i dušom Božanskom Zaručniku u samostanu gdje ga mogu neprestano hvaliti, štovati i služiti… i, s druge strane, potrebu za laičkim apostolatom: biti u svim sredinama i u svako doba”.

SUSRET S MAJKOM TEREZOM MARGARITOM

Gospodin je vodio njezin put dovodeći je do susreta s prioricom prvog paragvajskog Karmela u Asunciónu Majkom Terezom Margaritom od Presvetog Srca, koja je bila hospitalizirana. U svom dnevniku Chiquitunga je zapisala: “Iskreno, ne bih išla tamo, ali Bog je sve uredio i zahvaljujući tome danas imam majku”. Majka je imala priliku upoznati je i ispratiti u trenutku sumnji kroz koje je prolazila.

U siječnju 1954. odlučna je da se u potpunosti preda Bogu tijelom i dušom kao bosonoga karmelićanka, ali je ipak morala čekati godinu dana punu patnji i prepreka.

U KARMELU

Ujutro 2. veljače 1955., na svetkovinu Prikazanja Gospodinova, puna žara započela je svoj novi život karmelićanke: „U ovom svetom Karmelu prošlo je točno 18 dana neprestanih i neprekidnih sati radosti”. Habit je primila 14. kolovoza 1955. Ušavši u samostan, uzela je ime Marija Felicija od Isusa u Presvetom Sakramentu.

Majka Tereza Margareta sažela je u nekoliko riječi stavove s. Marie Felicie: “Veliki duh požrtvovnosti, milosrđa i velikodušnosti, sve obavijeno velikom krotkošću i komunikativnom radošću, uvijek živahno i razigrano”.

Je li Božja volja bila da cijeli svoj život provede u Karmelu, imajući toliko toga za evangelizirati u svijetu? Kad se spoznala Božju volju prebrodila je ovu krizu i s radošću započela novicijatsku godinu. Jednostavne zavjete dala je 15. kolovoza 1956. godine.

BOLEST

U siječnju 1959. oboljela je od zaraznog hepatitisa. Ubrzo nakon što ju je pregledao, liječnik je proglasio hitnu hospitalizaciju. Iz klinike je napisala: “Već čekam Isusa. Htjela sam se ispuniti samo njegovom ljubavlju i živjeti samo za Njega. Želim samo ispuniti tvoju volju, ne želim ništa drugo…”

POSLJEDNJI DANI

Svoje posljednje dane proživjela je potpuno prepuštena u Božju volju. Prije nego što je predala svoj duh Gospodinu, tražila je da joj se pročita pjesma svete Terezije “Umirem jer ne umirem”. S vrlo sretnim licem slušala je i ponavljala refren “… ja umirem jer ne umirem”.

Okrenula se ocu i kazala: “Dragi tata, ja sam najsretnija osoba na svijetu. Kad biste samo znali što je katolička vjera! I dodaje, ne brišući osmijeh s usana: “Isuse, volim te! Kako sladak susret, Djevice Marijo!”. Svojoj rodbini uputila je nekoliko riječi utjehe i predala svoju dušu Stvoritelju. Bilo je to 28. travnja 1959. godine.

BEATIFIKACIJA

Sprovodni obredi bili su neočekivana manifestacija njezina ugleda među Božjim narodom. U narodu se čuo komentar: “Umrla je svetica”. Njezini posmrtni ostaci počivaju u kapeli Karmela u Asunciónu od 1993. godine. Svečana ceremonija njezine beatifikacije proslavljena je 23. lipnja 2018. u Asuncionu u Paragvaju.

(tekst je uglavnom preuzet sa stranice carmeloaveiro.carmelitas.pt/chiquitunga-breve-biografia)