Čitajući tekstove katoličkih intelektualaca s kraja 19. i početka 20. stoljeća, može se zaključiti kako su njihovi tekstovi u mnogo čemu i danas aktualni, budući da se teme ondašnjih duhovnih prijepora u društvu do danas, barem u osnovnim crtama, nisu promijenile.

Tako se aktualnost Chestertonova pisanja, između ostalog, pokazuje i proučavajući njegove tekstove na temu domoljublja, piše Šimun Lončarević s Hrvatskog čestertorijanskog kluba. Stavljajući domoljublje naspram kozmopolitizma, Chesterton naglašava važnost domovine za svakog čovjeka koji je u njoj rođen i koji u njoj živi. Budući da se, s jedne strane, zauzimao za pravo Iraca na vlastitu državu, a s druge strane je govorio o ljubavi prema Engleskoj, Chesterton se, kao i obično, izdigao iznad „zaraćenih strana“ tadašnjeg vremena te je zagovarao vlastite stavove. U svom eseju The Patriotic Idea iz 1904. objašnjava potrebu za domoljubljem kao odlikom svakog stanovnika neke zemlje:

„Fundamentalna duhovna prednost domoljublja i sličnih osjećaja je ova: preko domoljublja su sve stvari prikladno voljene, jer sve su stvari voljene pojedinačno. Kozmopolitizam nam daje jednu zemlju koja je dobra; domoljublje nam daje stotinu zemalja – i svaka od njih je najbolja. Kozmopolitizam pruža pozitivno dok domoljublje pruža superlativno. Domoljublje počinje s pohvalom svijeta preko najbliže stvari umjesto najudaljenije; tako osiguravamo ono što je možda najbitnije – da ništa na ovoj zemlji ne prođe bez dužne zahvalnosti. Gdje god postoji planina čudnog oblika na nekom osamljenom otoku, gdje god postoji neimenovan plod koji raste u nekoj tamnoj šumi, domoljublje osigurava da ono ne padne u zaborav a da je zapamćeno u pjesmi.“

Nadalje, u petom poglavlju svog djela Pravovjerje iz 1908. Chesterton piše o „zastavi svijeta“, i govori o pretjeranom pesimistu i optimistu, tj. ljudima koji nisu u stanju svijet vidjeti i voljeti onakvim kakav jest:

„Moje prihvaćanje svijeta nije optimizam, više je poput domoljublja. To je pitanje izvorne odanosti. Život nije kuća za iznajmljivanje soba u Brightonu koju ćemo napustiti zato što je jadna. Ona je tvrđava našeg roda sa zastavom na kuli i što je jadnija, to je manje trebamo napustiti. Stvar nije u tome što je ovaj svijet pretužan da bi ga se voljelo ili predražestan da ga se ne bi voljelo. Bit je u tome da kada zaista nešto volite, onda je njegova radost razlog da ga volite, a njegova tuga razlog da ga volite još i više. Sva optimistična razmišljanja i sva pesimistična razmišljanja o Engleskoj podjednako su valjani razlozi da se bude engleski domoljub. Slično tome, optimizam i pesimizam podjednaki su argumenti za kozmičkog domoljuba.“

Kroz silna stoljeća žrtvom i odricanjem Hrvati su se borili za samostalnu Domovinu – i kad su napokon dočekali da žive u vlastitoj zemlji mnogi su se razočarali u ono što vide, pa nalikuju onima koji govore da je ta zgrada nazvana „Hrvatska“ toliko jadna da je treba srušiti, umjesto da pridonesu njezinoj obnovi i izgradnji.

Chesterton pronicljivo i precizno pogađa glavnu pogrešku u domoljublju „iz nekog razloga“, a ne kod domoljublja prema vlastitoj zemlji „upravo zato što ona jest“. Grozan moguć ishod domoljublja „samo iz nekog razloga“ je da ono što volimo počnemo mrziti iz nekog drugog razloga. Ta je lekcija lako prenosiva na hrvatski primjer. Kroz silna stoljeća žrtvom i odricanjem Hrvati su se borili za samostalnu Domovinu – i kad su napokon dočekali da žive u vlastitoj zemlji mnogi su se razočarali u ono što vide, pa nalikuju onima koji govore da je ta zgrada nazvana „Hrvatska“ toliko jadna da je treba srušiti, umjesto da pridonesu njezinoj obnovi i izgradnji. Kroje je prema vlastitoj ugodi i zalažu se za bolje samo kad im to odgovara, a u vlastitoj oholosti i sljepilu ne vide kako su oni ta masa protiv koje rogobore i kojoj prizivaju isključenje iz društva.

Voljeti svoju domovinu, ali prezirati sastavnice koji je sačinjavaju znači, u konačnici, prezirati svoju domovinu. Taj problem stajao je već i u Chestertonovo vrijeme i on takvima čita lekciju:

„Pitate li moderne intelektualce vole li čovječanstvo reći će, bez ikakve sumnje i iskreno, da vole. Ali ako ih pitate vole li bilo koju klasu koja čini čovječanstvo, shvatit ćete da ih sve mrze. Oni mrze kraljeve, mrze svećenike, mrze vojnike, mrze mornare. Ne vjeruju znanstvenicima, preziru srednju klasu, radnička klasa ih baca u očaj, ali oni obožavaju čovječanstvo. Samo oni uvijek govore o čovječanstvu kao da se radi o nekoj čudnoj stranoj naciji. Sve više se odvajaju od čovjeka kako bi uzvisili čudnu vrstu čovječanstva. Prestaju biti ljudi u svojem pokušaju da budu humani.“

Sličnu ideju možemo naći u Braći Karamazovima Dostojevskog, gdje se jedna žena žali mudrom čovjeku kako voli čovječanstvo, ali ne može voljeti čovjeka. Nadalje, u romanu Idiot Dostojevski piše o liberalima koji su se dičili svojom verzijom domoljublja i time kako oni bolje od ostalih vide kakva bi ta ljubav trebala biti, no čim su mogli govoriti i djelovati otvorenije ispostavilo se da se stide i pojma „ljubav prema domovini“ pa su taj pojam protjerali kao nešto štetno i bezvrijedno.

Naravno, rješenje nije u beskonačnom aktivizmu, no rezultat sebičnih građana koji žive samo za sebe su sebične vladajuće strukture. Budući da ne mogu do kraja shvatiti što je domovina, pokušavajući definirati svaki njezin aspekt prije nego ona zasluži njihovu ljubav, upadaju u zamku egocentričnog domoljublja, tj. domovinu koriste samo za svoje ciljeve. Chesterton i ovdje nalazi prikladan odgovor na kraju spomenutog eseja The Patriotic Idea:

„Na kraju – ako on kaže, a sigurno hoće, da je nerazumno povući granicu na jednom mjestu umjesto drugom i da ne zna što je nacija, a što nije, odgovorit ćemo: ‘Ovime si pobijeđen: tvoja slabost leži upravo u činjenici da ne znaš što je nacija kad je vidiš. Postoji mnogo vrsta ljubavnih veza i mnogo vrsta pjesama, ali svi obični ljudi prepoznaju ljubavnu vezu ili pjesmu kada se susretnu s njome. Znaju da konkubinat nije nužno i ljubavna veza i da nešto u rimi nije nužno pjesma. Ako ne razumiješ nejasne riječi, idi i sjedni među cjepidlake i prepusti da ljudi koji ih razumiju obavljaju posao’. Bolje je ponekad nazvati neke planine brdima, a neka brda planinama, nego biti u mentalnom stanju u kojem misliš da na ovom svijetu ne postoje planine zato što ne postoji fiksna granica za planine.“

Premda ona nikada nije bila (i neće biti) u potpunosti onakvom kakvu ju zamišljamo, domovina je uvijek vrijedna naše ljubavi i naše žrtve i Chesterton je to vrlo dobro shvaćao. Samo zajedničkim naporom možemo prebroditi poteškoće koje nam predstoje, kao što smo i kroz povijest uspjeli opstati upravo zahvaljujući istinskom domoljublju.

Šimun Lončarević