Malom Alojziju Gonzagi molitvu je od malih nogu usađivala njegova pobožna majka. Njemu je molitva bila najprirodnija potreba, razgovor s Bogom. Alojzije je mnogo molio i nepomično klečao. Druga vrlina, koju mu je majka u srce usadila, bila je ljubav prema siromasima. Od malena je naučio pomagati siromašnima, a osobito se pokazao pred kraj život,a pomažući zaraženima od kuge. Bio je pobožni asket, ali je mislio i na brata čovjeka i potrebnima pružao konkretnu milosrdnu ljubav.

Treća vrlina koja ga je resila bila je čistoća. U dobi od 10 godina, u Firenzi, na blagdan Navještenja Gospodinova 25. ožujka 1578., odlučio se na doživotnu čistoću. Iako je bio plemićkoga roda i vidio sav tadašnji sjaj i raskoš, unatoč svemu, ostao je slobodan, neokaljan. Prema čistoći je zauzeo pozitivan stav te ju je promatrao kao vrlinu, a ne kao zabranu. Bio je čista srca i jake volje. On nije pobjegao iz svijeta, ali se nije dao zarobiti svijetom. Ne dati se zarobiti svijetom je i danas suvremeno, i uvijek će biti suvremeno.

Primjerice, danas nam prijeti opasnost da postanemo robovi veće zarade i što višeg standarda života. Tko toj opasnosti podlegne, lako bi se mogao odreći svojih ideala, svoje vjere, čovještva, duhovne, moralne i druge vrednote. Postoje različita mjerila vrednovanja. Ljestvica vrednota nije kod svih ljudi jednaka. Alojzije Gonzaga upućuje na pravo vrednovanje vrednota i to je njegova četvrta vječna poruka.” (J. Antolović: Duhovni velikani. Sveci Katoličke crkve, I. dio: siječanj-lipanj, str. 598.). Vječna je, jer nadilazi sva vremena.

Primjer života i djela sv. Alojzija Gonzage može nam biti povod i poticaj za samostalan rad na ostvarivanju naše osobne, originalne svetosti, koja će odgovarati našem vremenu i mentalitetu.

Životopis sveca

Alojzije Gonzaga rođen je 9. ožujka 1568. godine u Castiglioneu, u obitelji oca don Ferrantea Gonzage i majke plemkinje done Marte, koja mu je bila prva učiteljica i uzor kršćanskih vrlina. Imao je i mlađega brata Rudolfa. Sa sedamnaest godina Alojzije je prvenstvo prvorođenja predao mlađem bratu i stupio u isusovačko sjemenište, a nakon dvije godine novicijata upisao i studij na isusovačkoj ustanovi u Rimu koja je danas izrasla u Papinsko sveučilište Gregoriana.

Godine 1590. u Rimu se pojavila kuga, od koje je u kratkom roku umrlo jako puno ljudi, među kojima i trojica papa. S ostalom subraćom, redovnicima Družbe Isusove, Alojzije se brinuo za te kugom zaražene bolesnike, pokapao ih te se i sam zarazio. Umro je vrlo mlad, u dvadeset i trećoj godini života. Živio je samo šest godina u isusovačkom samostanu. Volio je Boga i ljude i žarko je želio postati misionar, ali ga je smrt preduhitrila.

Alojzijeva majka bila je nazočna beatifikaciji

Isusovac sv. Robert Bellarmino (1542.-1621.) bio je Alojzijev ispovjednik i duhovnik. Dok je umirao, 21. lipnja 1591., Bellarmino mu je stajao uz postelju i, nakon njegovog preminuća, izjavio da “Alojzije nikada nije učinio teškoga grijeha”. Sv. Robert Bellarmino je želio biti pokopan do njegovih nogu, a to nam mnogo govori kakav je to mladić bio i svetac postao. Kaže se da svetac poznaje sveca. Rodom iz plemićke obitelji, a odrekao se svega iz ljubavi prema Bogu i umro na milosrdnom zadatku prema potrebitom bratu čovjeku.

Godine 1605. proglašen je blaženim, a na njegovoj beatifikaciji je bila prisutna njegova majka. Svetim je proglašen 1726. godine, a nešto kasnije i zaštitnikom mladeži. Godine 1968. Italija je svečano proslavila 400. obljetnicu rođenja sv. Alojzija Gonzage. Za tu prigodu izdali su poštansku spomen-marku s njegovim likom, kako na ramenima nosi okuženika, jer se pretpostavlja da se sam zarazio noseći bolesnike.

Sv. Alojzije Gonzaga je i danas blizak uzor mladima zbog napornog penjanja prema visinama svetosti, a spomendan mu se slavi 21. lipnja, kada i bl. Alojzije Stepinac slavi svoj imendan u nebu.