Evanđelje o talentima ne ostavlja nas ravnodušnima. Isus jasno poručuje: nije dovoljno samo ne izgubiti ono što nam je dano. Potrebno je to umnožiti i staviti u službu drugima.

Neki od vas možda misle da su ti talenti neznatni – možda je to strpljivost, osmijeh, možda sposobnost razumjeti dijete koje pati, uputiti riječ utjehe mladiću ili djevojci koji traže smisao. No, svaki taj dar, primljen iz Božjih ruku i stavljen u službu, u poslanje, postaje sredstvo spasenja.

Nema mjesta za neutralnost: talente ili ulažemo ili ih zakapamo. Ako talent vjere zakopamo, riskiramo gubitak same vječnosti.

1. Darovi su Božji, a ne tvoji

Evanđelje nam govori da je jedan od slugu dobio pet, drugi dva, treći jedan talent. To nije slučajnost, niti znak nepravde, nego Božje mudro uređenje. Bog svakome daje upravo ono što mu je potrebno i što može nositi.

Nitko od nas nije bez dara. Ničiji dar nije toliko malen da njime ne bi mogao pridonijeti nešto.

Nitko nije isključen iz Božjega plana.

Sveti Pavao podsjeća: „Različiti su dari, a isti Duh; i različite službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima.“ (1 Kor 12,4-6). To znači da darovi koje imamo nisu naša privatna imovina, nisu proizvod samo našega truda, nego su plod Božje darežljivosti.

Oni su čin povjerenja koje nam Gospodin iskazuje kako bismo tim darovima gradili zajedništvo, stavili ih u službu Crkve i svijeta.

2. Nagrada za vjernost je veća odgovornost

Isus u prispodobi jasno kaže: „U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!“ (Mt 25,21).

Ove riječi otkrivaju logiku Božjega kraljevstva koja je posve drukčija od ljudske. U ljudskoj logici nagrada za dobro izvršen posao često je odmor, priznanje ili oslobođenje od daljnjega tereta.

U Božjoj logici, nagrada je nova prilika za služenje, još veće povjerenje i još veća odgovornost.

To je velika istina duhovnoga života: vjernost se nikada ne zaustavlja na postignutome. Onaj koji je vjeran u malome, pokazuje da može nositi i veliko.

Onaj koji je vjeran u tišini svakodnevice, može biti od povjerenja i u trenutcima kušnje i odgovornosti za druge.

Foto: Pixabay

3. Najveća opasnost je ne pokušati ništa

Sluga s jednim talentom nije kažnjen zato što je izgubio povjereni talent, nego zato što ga nije ni pokušao umnožiti. Njegov je grijeh bio grijeh pasivnosti, nečinjenja, grijeh straha. Nije se usudio riskirati.

Radije je zakopao povjereno misleći da će ga tako najbolje sačuvati. Gospodar osuđuje upravo takav mentalitet utemeljen na krivoj slici strogoga Boga koji dariva kako bi izazvao osjećaj duga i krivnje.

Ponašanje ovoga sluge zapravo je nijekanje Božje velikodušnosti i ljubavi.

Koliko je danas ljudi koji kažu: „Moji darovi su premali. Moje riječi nemaju snagu. Moj trud ništa ne znači.“ To je napast koja paralizira, to je „duhovna lijenost“ koja ne ubija glasno, nego polako uspavljuje.

Sveti Jakov apostol jasno upozorava: „Znati dakle dobro činiti, a ne činiti – grijeh je“ (Jak 4,17). To je grijeh onoga koji ne pokušava.

Isus nas, međutim, uči drukčije. Uči nas da najmanje dobro djelo učinjeno s ljubavlju, ima neizmjernu vrijednost. Samo jedan talent iskorišten s povjerenjem u Boga vodi u jednaku radost kao i mnogo njih.

Nemojte nikada podcijeniti ono što vam je dano. Bog ne mjeri uspjeh brojkama, nego vjernošću.

Najveća opasnost nije: pogrešno upotrijebiti, nego: niti ne pokušati upotrijebiti darovano.

Vjernost u malome rađa vjernošću u velikome.

4. Tko ima, još će mu se dati

Isusove riječi: „Onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima“ (Mt 25,29) na prvi pogled zvuče nepravedno i tvrdo. Ipak, u njima se krije duboka istina.

Darovi koje nam Bog daje nisu statični, oni su živi. Ako ih koristimo, oni rastu; ako ih zakopamo, oni slabe i nestaju. To vrijedi za sve dimenzije života.

Znanje raste kad se dijeli. Ljubav raste kad se daje. Vjera raste kad se svjedoči.

Nasuprot tomu, ono što ostaje zatvoreno u sebi polako vene. Znanje koje se ne prenosi, pada u zaborav. Ljubav koja se ne izrazi, hladi se. Vjera koja se ne živi, umire. Zato Isus upozorava: ako ne stavimo u opticaj ono što nam je darovano, polako ćemo izgubiti i ono malo što imamo.

Valjaš slugo, dobri i vjerni

Stoga se ne bojte ulagati ono što imate. Ne bojte se riskirati za istinu. Ne bojte se dijeliti vjeru i ljubav s onima kojima ste poslani. Dok budete davali, Bog će vama davati još više, a vaša će služba postati ne samo poučavanje djece i mladih, nego oblikovanje budućnosti Crkve i naroda.

Ne dopustite da vas obeshrabre kušnje, poteškoće, ravnodušnost ili nerazumijevanje. Riskirajte za Evanđelje! Budite hrabri svjedoci vjere u vremenu kojemu je stran govor o Bogu i vječnom životu.

Tako ćete jednoga dana čuti riječi: „Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!“ (Mt 25,21). Amen.

Nadbiskup Kutleša dodijelio kanonske mandate vjeroučiteljima/icama i odgojiteljicama u vjeri