„Neka vam bedra budu opasana, i svjetiljke gore u vašim rukama, a vi kao ljudi koji čekaju svog gospodara kad se vrati sa vjenčanja; da mu, kad dođe i pokuca, odmah otvore. Blago onim slugama koje će Gospodin, kad dođe, naći da bdiju.”
Luka 12,35-37

Ovu prispodobu možemo shvatiti na dva načina: pripremu za dolazak našeg Gospodina u posljednji dan i pripremu za Njegov dolazak u pojedinoj smrti svakoga od nas. Ovo potonje objašnjenje — koje je objašnjenje svetog Grgura u ovom Evanđelju — čini se prilagođenijim našoj temi: jer će se očekivanje posljednjeg dana uglavnom odnositi samo na one koji će tada biti živi. Čini se da je naš Gospodin to namijenio apostolima, a ne svim kršćanima, iako su apostoli i njihovi nasljednici bili mnogo vjekova udaljeni od današnjeg dana. Štoviše, posljednjem danu prethodit će mnogi znakovi koji će prestrašiti ljude, prema riječima našeg Gospodina.

Ali nikakvi određeni znakovi neće prethoditi pojedinoj smrti svake osobe; a takav “dolazak” označavaju one riječi koje se tako često navode u Svetom pismu, da će Gospodin doći kao “lopov” – to jest, kada se to od njega najmanje očekuje. Stoga ćemo ukratko objasniti ovu prispodobu, shvaćajući pod njom pripravu za smrt, koja nam je prije svega tako neophodna, piše Catholic Exchange navodeći misli sv. Roberta Bellarmina.

Naš Gospodin nam svima zapovijeda da pazimo na tri stvari: prvo, da moramo biti “opasanih bedara”; drugo, da moramo imati “svjetiljke koje gore u našim rukama”; i treće, da moramo “bdjeti” u iščekivanju dolaska našeg Suca.

Opašite bedra

Objasnimo riječi “Neka ti bedra budu opasana”. Doslovno značenje ovih riječi je da bismo trebali biti spremni ići naprijed i susresti se s Gospodinom kada će nas smrt pozvati. Usporedba opasivanja odjeće uzeta je iz običaja istočnih naroda koji nose dugu odjeću: kad se spremaju na put ili šetnju, skupe svoju odjeću i opasuju slabine, kako im odjeća ne bi bila na tlu.

Opasati bedra znači dvije stvari: prvo, krepost čednosti, i drugo, spremnost da se susretnemo s našim Gospodinom koji dolazi na sud, bilo da se radi o posebnom ili općem sudu.

Sveti oci sv. Bazilije, sv. Augustin i sv. Grgur daju prvo objašnjenje. I doista, tjelesna požuda, iznad svih drugih strasti, uvelike nas sprječava da budemo spremni za susret s Kristom; dok nas, s druge strane, ništa ne čini prikladnijima da slijedimo svoga Gospodina od djevičanske čistoće. U Otkrivenju čitamo kako djevice slijede Jaganjca “kamo god On dođe”. A apostol Pavao kaže: “Tko je bez žene, brine se za ono što je Gospodinovo – kako da ugodi Bogu. Ali oženjeni brine za stvari ovoga svijeta – kako da ugodi svojoj ženi”.

Svjetovne brige

Drugo objašnjenje, koje ne ograničava opasana bedra na samouzdržavanje, već uključuje spremnu poslušnost Kristu u svemu, jest ono sv. Ciprijana. Značenje je, dakle, ovih riječi da poslovi ovoga života – čak i oni najnužniji i najvažniji – ne smiju toliko zaokupljati naš um da nas ometaju da svoje prve misli usmjerimo na pripremu za susret s Kristom kada će nas pozvati da damo račun za sva naša djela i, da, za sve naše riječi i misli, čak i za svaku besposlenu riječ i neozbiljnu misao.

Što je s onima koji su sada potpuno uronjeni u svjetovne brige i koji nikada ne pomisle – ni na trenutak – o računu koji će morati dati Bogu za sva svoja djela, sve svoje riječi, sve svoje misli, sve svoje želje i sve njihove propuste? Što će učiniti kada ih smrt iznenada stigne? Hoće li ovi moći susresti Krista, opasanih bedara? Dapače, neće li oni, budući upleteni i vezani, u svojim grijesima pasti u očaj?

Lampa koja gori u ruci

Ali sada ćemo objasniti još jednu dužnost marljivog i vjernog sluge: imati “svjetiljke koje gore u tvojoj ruci”. Vjernom sluzi nije dovoljno da opasa bedra da bi mogao slobodno i lako susresti svog Gospodara; potrebna je i goruća svjetiljka koja će mu pokazati put, jer noću treba očekivati ​​Gospodina, kada se vraća sa svadbene gozbe. Na ovom mjestu svjetiljka označava Božji zakon, koji ukazuje na pravi put. David kaže: “Tvoja je riječ svjetiljka mojim nogama i svjetlo mojoj stazi.” Ali ova svjetiljka ne može osvijetliti niti ukazati na put ako je ostavljena u našoj odaji ili kući, pa je zato moramo držati u ruci, kako bi nam pokazala pravi put.

Mnogi dobro poznaju božanske i ljudske zakone, ali čine mnoge grijehe, ili izostavljaju mnoga dobra i potrebna djela, jer nemaju svjetiljku u rukama — to jest, jer se njihovo znanje ne proteže na djela. Koliko ima najučenijih ljudi koji čine vrlo teške grijehe jer, kada djeluju, ne obraćaju se na zakon Gospodnji, nego na svoju ljutnju, svoju požudu ili neku drugu strast!

Stoga, uvijek moramo držati svjetiljku zakona, ne skrivenu u našoj odaji, već u svojim rukama, i pokoravati se tim riječima Duha Svetoga, koji nam naređuje da razmišljamo o zakonu Gospodnjem “dan i noć”, tako da s prorokom možemo reći: „Ti si zapovjedio da se tvoje zapovijedi najrevnosnije drže. O, da moji putovi budu usmjereni da čuvam Tvoja opravdanja!” Onaj tko uvijek drži pred svojim očima svjetiljku zakona, uvijek će biti spreman za susret sa svojim Gospodarom kad god On dođe”.

Čuvanje straže

Treća i posljednja dužnost vjernog sluge je “bdjeti”, budući da nije siguran kada će Gospodin doći: “Blago onim slugama koje će Gospodin, kad dođe, naći bdije.”

Božanska Providnost je tako uredila stvari da ništa nije neizvjesnije od časa smrti: neki umiru u utrobi, neki jedva rođeni, neki u dubokoj starosti, a neki u cvijetu mladosti. Drugi čame dugo, ili iznenada umiru, ili se oporavljaju od teške bolesti ili gotovo neizlječive bolesti; drugi su samo neznatno zahvaćeni bolešću, ali kada se čini da su sigurni od smrti, bolest se ponovno javlja i oduzima ih. Naš Gospodin aludira na ovu nesigurnost u Evanđelju:

Malo koga su probudile riječi, bolje rečeno grmljavina, Duha Svetoga.

„A ako dođe u drugu stražu ili dođe u treću stražu i nađe ih kako bdiju, blaženi su sluge. Ali znajte ovo, kada bi domaćin znao u koji će sat doći lopov, sigurno bi bdio i ne bi dopustio da mu provali u kuću. Budite dakle spremni: bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi.”

Kako bismo imali na umu neizvjesnost vremena u koje će Gospodin doći suditi – bilo na našoj smrti ili na kraju svijeta – ništa se u Svetom pismu češće ne ponavlja od riječi bdjeti, a također i usporedba lopova, koji dolazi kada se najmanje očekuje.

Iz ovih razmatranja vidljivo je koliko veliki moraju biti nemar i neznanje, da ne govorimo o sljepoći i ludilu, većeg dijela čovječanstva. Iako ih sam Duh istine (koji ne može prevariti) tako često upozorava da se pripremaju za smrt (tu veliku i najtežu stvar, o kojoj ovisi vječna sreća ili bijeda), malo koga su probudile riječi, bolje rečeno grmljavina, Duha Svetoga.

Čuvanje straže

Treća i posljednja dužnost vjernog sluge je “bdjeti”, budući da nije siguran kada će Gospodin doći: “Blago onim slugama koje će Gospodin, kad dođe, naći bdije.”

Božja Providnost je tako uredila stvari da ništa nije neizvjesnije od časa smrti: neki umiru u utrobi, neki jedva rođeni, neki u dubokoj starosti, a neki u cvijetu mladosti. Drugi čame dugo, ili iznenada umiru, ili se oporavljaju od teške bolesti ili gotovo neizlječive bolesti; drugi su samo neznatno zahvaćeni bolešću, ali kada se čini da su sigurni od smrti, bolest se ponovno javlja i oduzima ih. Naš Gospodin aludira na ovu nesigurnost u Evanđelju:

„A ako dođe u drugu stražu ili dođe u treću stražu i nađe ih kako bdiju, blaženi su sluge. Ali znajte ovo, da kada bi domaćin znao u koji će sat doći lopov, sigurno bi bdio i ne bi dopustio da mu se provali kuća. Budite dakle spremni: jer u koji čas mislite da neće doći Sin Čovječji.”

Kako bismo imali na umu neizvjesnost vremena u koje će Gospodin doći suditi – bilo na našoj smrti ili na kraju svijeta – ništa se u Svetom pismu češće ne ponavlja od riječi bdjeti, a također i usporedba lopova, koji dolazi kada se najmanje očekuje.

Iz ovih razmatranja vidljivo je koliko veliki moraju biti nemar i neznanje, da ne govorimo o sljepoći i ludilu, većeg dijela čovječanstva. Iako ih sam Duh istine (koji ne može prevariti) tako često upozorava da se pripremaju za smrt (tu veliku i najtežu stvar, o kojoj ovisi vječna sreća ili bijeda), malo tko je probudio riječi, bolje rečeno grmljavina, Duha Svetoga.

Kako bdijemo?

Ali netko će možda odgovoriti: “Što nam savjetuješ da nas naučiš da ‘pazimo’ kako treba i da se, gledajući, pripremimo za dobru smrt?” Ne pada mi napamet ništa korisnije od toga da često i ozbiljno ispitujemo svoju savjest, kako bismo se pripremili za smrt. Svi katolici, kad se spremaju priznati svoje grijehe, ne propuštaju prethodno ispitati svoju savjest. Ukratko, jedva da ima katolika koji, kad su blizu smrti, ne priznaju svoje grijehe.

Ali što ćemo reći o onima koje je otela iznenadna smrt? Što je s onima koji su zahvaćeni ludilom ili padaju u delirij prije ispovijedi? Što je s onima koji, budući da su teško pogođeni svojom bolešću, ne mogu ni pomisliti na svoje grijehe? Što je s onima koji griješe umirući ili umiru u grijehu, kao što čine oni koji sudjeluju u nepravednom ratu ili u dvoboju, ili su ubijeni u činu preljuba?

Razborito kako bi izbjegli ove i druge slične nesreće, ništa se ne može zamisliti korisnije nego da oni koji cijene svoje spasenje marljivo ispituju svoju savjest svaki dan, ujutro i navečer: što su učinili tijekom noći ili prethodnog dana; ono što su rekli, željeli ili mislili, u što je možda ušao grijeh. A ako otkriju bilo kakav smrtni grijeh, neka ne odgađaju traženje lijeka istinske skrušenosti, nego odluče pristupiti sakramentu pokore prvom prilikom. Stoga neka traže od Boga dar skrušenosti; neka razmišljaju o veličini grijeha; neka iz srca mrze svoje grijehe i ozbiljno se zapitaju tko je uvrijeđen, a tko uvrijedio. Ne štedi, dakle, svoje suze, niti prestani udarati svoje grudi. Čvrsto odlučite da nikada više ne vrijeđate Boga.

Ako se s ovim ispitivanjem nastavi ujutro i navečer, ili barem jednom dnevno, teško da se može dogoditi da umremo u grijehu. Tako će biti da, svaka priprema za dobru smrt, njena neizvjesnost nas neće mučiti, niti će nas iznevjeriti sreća vječnog života.