Prošle godine, na Veliku subotu, kada sam ispred crkve uzimala svijeću – dočekala me svijeća s likom svete Male Terezije i baš sam bila sretna. Sveta Mala Terezija moja je omiljena svetica.

Fotografirala sam svijeću i čuvala za uspomenu, a kada sam gledala fotografije koje sam čuvala, zapisala sam neke misli.

Biti svjetlo jedni drugima – danas malo više, da sutra bude svjetlije.

I podsjetnik da svjetlo ne treba spektakl da bi grijalo.

Jer svijeća ne bira strane, ona gori za sve.

Mogli bismo puno naučiti od svijeće…

Za početak – ne raditi sjenu jedni drugima i ne gasiti svjetlo.

Puna su nam usta lijepih riječi, ali nismo vjerni.

Jer vjernost je teška i traži da iz dana u dan radimo na sebi…da se popravljamo i trudimo, i sve ono drugo što nam je najteže.

Imamo odgovornost, svi.

Govorimo o Bogu, a dijelimo se i prozivamo – ružno i besramno.

Teško je čovjeku napredovati i rasti u dobroti sve dok je rob vlastitih interesa, nesposoban čuti bilo što drugo osim sebe.

Promjena u nekom dobrom smjeru traži širinu pogleda i srca… jer tamo gdje pogled ne prelazi osobni interes – rast prestaje.

I ništa od toga.

Srećom, sutra je novi dan… pa tko se probudi – dobiva novu priliku upaliti svjetlo u sebi i biti svjetlo drugima. Ali ne baklje. Trebamo pravo svjetlo. Bez spektakla.

Ove godine opet me dočekala svijeća s likom svete Male Terezije. I čuvam si fotografiju za uspomenu.

Kada sam upalila svijeću – razmišljala sam kako tiho gori.

I dalje bez spektakla, ali za sve – kao i Božja ljubav. To je svakako i meni poticaj da budem svjetlo.

A sutra je opet novi dan, i ako me Bog ujutro probudi – darovana mi je nova prilika da upalim svjetlo, u sebi i drugima. I pazim kako drugima ne bih radila sjenu i gasila tuđe svjetlo.

Svi imamo odgovornost.

Jer svjetlo koje dolazi od Boga – ne dijeli, nego povezuje.

Svi smo pozvani čuvati ga i dijeliti dalje, jednostavno i bez spektakla.