Razmišljajući o „licu” židovski filozof Emmanuel Lévinas u djelu Ethik und Unendlichkeit (1982.) napisao je: „Licem nazivamo način na koji se Drugi predstavlja, nadilazeći ideju Drugoga u meni. Zbog toga pravo sjedinjenje ili pravo zajedništvo, nije zajedništvo sinteza, nego zajedništvo licem u lice.” Prema Lévinasovoj definiciji lice je sinonim za drugoga. Možemo stoga reći da čovjek kao biće relacije može spoznati samoga sebe i pronaći smisao svojega života samo u odnosu prema drugome licem u lice, samo u odnosu jednoga „ja” prema drugomu „ti” koje je neodređeno i nepredvidivo, neobuhvatno i nesavladivo. U toj spoznaji i u tom traženju iz osobnoga iskustva znamo kako „ja” nerijetko ne prihvaća „ti” kao drugo i drukčije, kao nedokučivu tajnu koja nadilazi svaku njegovu moć za posjedovanjem, dominacijom, inkorporiranjem i asimilacijom. Tako neprihvaćanje „ti” kao drugoga i drukčijega od „ja” često dovodi do negiranja pa čak i do uništenja drugoga u njegovoj jedinstvenosti i različitosti.
Promišljanje o različitosti
I ovo naše vrijeme na dramatičan način suočava se s drugim i drukčijim. O tome svjedoče velike migracije koje mijenjaju naš pogled prema vlastitom licu i licu drugoga, ali i nasilje kojemu svjedočimo iz dana u dan i koje neumoljivo utječe na naše svakodnevne međuljudske odnose. Riječ je o univerzalnoj i danas vrlo aktualnoj temi koja se poput crvene niti provlači i cijelim Svetim pismom. Stoga upravo u njemu, promišljajući o različitosti u svjetlu Božjega pogleda, želimo spoznati ne samo svoje lice nego prije svega lice drugoga kako bismo u tom dijalogu „ja” – „ti” licem u lice mogli graditi „mi” koje neće resiti uništenje i negiranje, nego prihvaćanje i pripadnost, sloboda i ispunjenje i u kojemu će se zrcaliti autentično lice čovjeka na sliku Božju stvorena.
Različitost je i jedna od temeljnih značajki Božjega lica. Naime, sklapajući savez sa svojim Izabranim narodom Bog poziva čovjeka na spoznaju i prihvaćanje njegove različitosti bez koje je nemoguće uspostaviti autentičan odnos. Tako prije silaska na brdo Sinaj Bog zapovijeda Mojsiju da postavi granicu naokolo brda između njega i naroda: „‘Pođi k narodu’, reče Jahve Mojsiju: ‘i posvećuj ga danas i sutra. Neka opere svoju odjeću; neka bude gotov prekosutra, jer će prekosutra sići Jahve na brdo Sinaj naočigled svega puka. Postavi naokolo granicu za narod i izdaj naredbu: Pripazite da se na brdo ne penjete; da se ni podnožja ne dotičete! Tko se god brda dotakne, smrt će ga snaći. Nikakva ruka neka ga se ne dotakne, nego neka bude kamenjem zasut ili strijelom ustrijeljen: bio čovjek ili živinče, neka na životu ne ostane.’” (Izl 19,10-13). Francuski egzeget Georges Auzou tu Božju zapovijed interpretirao je sljedećim riječima: „Bog silazi […] ali treba ‘držati odstojanje’. […] Zajedništvo i susret nisu nikada konfuzija; oni se mogu odvijati samo na temelju različitosti samih osoba. Tim više s obzirom na Boga. Ako se Bog objavljuje ljudima, njihovo je neposredno iskustvo, iskustvo njegova misterija.” Paradoksalno ali istinito, samo u prihvaćanju različitosti i poštovanju odstojanja moguće je ući u zajedništvo s Bogom.
Paradoksalno ali istinito, samo u prihvaćanju različitosti i poštovanju odstojanja moguće je ući u zajedništvo s Bogom.
I Mojsija koji se na gori Horebu približio gorućem grmu Bog poziva na prihvaćanje i poštivanje različitosti: „‘Ne prilazi ovamo!’ – reče. ‘Izuj obuću s nogu!’ Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo.’” (Izl 3,5). Iz toga proizlazi da je različitost bitna značajka Božje svetosti. No osim što ne može prići Bogu jer je mjesto na kojem stoji sveto, Mojsije neće moći gledati ni Božje lice: „‘A ti’, doda, ‘moga lica ne možeš vidjeti i na životu ostati. Evo mjesta ovdje uza me’, nastavi Jahve. ‘Stani na pećinu! Dok moja slava bude prolazila, stavit ću te u pukotinu pećine i svojom te rukom zakloniti dok ne prođem. Onda ću ja svoju ruku maknuti, pa ćeš me s leđa vidjeti. Ali se lice moje ne može vidjeti.’” (Izl 33,20-23). Lice koje Mojsije ne može vidjeti i na životu ostati najviša je objava različitosti.
Misterij čovjeka i života
U svetom Božjem licu zrcali se nedokučiv misterij. Za razliku od čovjeka koji drugoga želi podrediti i učiniti vlastitim, nerijetko rušeći granice, ukidajući odstojanja i negirajući različitosti, Bog nam u objavi svoje svetosti i u objavi različitosti i misterija svojega lica govori da je nemoguće izgrađivati istinsko zajedništvo ondje gdje postoji i najmanja želja za vladanjem i podređivanjem jer ono nedvojbeno iziskuje poštovanje odstojanja, prihvaćanje međusobne različitosti i misterija. Upravo suprotno od težnji suvremenoga čovjeka koji, kako ističe Dietrich Bonhoeffer, ne voli misterij jer biva odgojen i živi prema modelu posjedovanja u kojemu ga misteriozni i neizrecivi Bog ne privlači i ne fascinira: „Odsutnost misterija u našem suvremenom životu naša je propast i naše siromaštvo. […] Mi uništavamo misterij, jer predosjećamo da ovdje ulazimo u ograničenje našega bića jer želimo raspolagati i biti gospodari svega, a upravo je s misterijem to nemoguće. Misterij nam stvara nelagodu. […] Živjeti bez misterija znači ne znati ništa o misteriju našega života, o misteriju čovjeka, o misteriju svijeta, znači ostati na površini, znači ozbiljno shvatiti svijet samo ako može biti podvrgnut kalkuliranju i iskorišten.”
Odsutnost misterija u našem suvremenom životu naša je propast i naše siromaštvo.
Budući da je različitost temeljna značajka Božjega i čovjekova lica, želimo se uputiti u avanturu otkrivanja Božjega pogleda na drugoga i drukčijega kako bismo mogli izgrađivati autentične odnose zajedništva i pripadnosti, prihvaćanja i odgovornosti u kojima drugi i drukčiji neće biti shvaćen kao suparnik kojim treba ovladati, kao neprijatelj kojega treba pobijediti ili kao sredstvo za postizanje vlastitih ciljeva kojega treba podrediti. Tako ćemo u odnosu Adama i Eve, Kajina i Abela, Ezava i Jakova, Sare i Hagare promišljati o čovjeku stvorenu kao biću različitosti, o neprihvaćanju i ubojstvu drugoga i drukčijega, o čovjekovu pogledu koji razdvaja i Božjem pogledu koji spaja, dok ćemo u Isusovu susretu sa Sirofeničankom, Pismoznancem, Zakejem, ženom grešnicom, gubavcem i slijepcem Bartimejem promišljati o Božjem pogledu na drugoga i drukčijega u pogledu njegova Sina u kojemu nam je u potpunosti objavio svoje lice.
Vjerujem da ćemo u osobnom susretu s Bogom u njegovoj riječi spoznati svoje lice na kojemu je Bog utisnuo sliku svojega svetoga lica te da ćemo u svojim svakodnevnim odnosima svjedočiti Božji pogled na drugoga i drukčijega, posebice prema onima koje Sveto pismo naziva Božjim siromasima: marginaliziranima, odbačenima, grešnima, obespravljenima… onima koji u ovom svijetu nemaju svoje ime i svoje lice.
Izvor: Svjetlo riječi