U ovom komentaru na Ivana 19,25-27, don Dolindo Ruotolo razmišlja o duhovnom značaju Isusovog povjeravanja svoje majke Ivanu u podnožju križa. On u tom činu vidi uspostavu sveopćeg Marijina majčinstva nad Crkvom i cijelim čovječanstvom. Don Dolindo naglašava da je pobožnost prema Mariji, daleko od odvraćanja od Isusa, ključna za približavanje Njemu i izvorima svetosti.
Napomena autora: U ovom komentaru na Ivana 19,25-27, don Dolindo Ruotolo razmišlja o duhovnom značaju Isusovog povjeravanja svoje majke Ivanu u podnožju križa. On u tom činu vidi uspostavu sveopćeg Marijina majčinstva nad Crkvom i cijelim čovječanstvom. Don Dolindo naglašava da je pobožnost prema Mariji, daleko od odvraćanja od Isusa, ključna za približavanje Njemu i izvorima svetosti. On potiče vjernike da nasljeduju Ivana primajući Mariju u svoja srca, posvećujući joj svoje živote i dopuštajući joj da ih vodi Isusu.
Obješen na tri čavla, grčeći se u neizrecivoj tjeskobi, sav u ranama, s tijelom svedenim na krajnju nemoć, u agoniji, Isus se suočio s paklenim silama i porazio ih svojom poslušnošću, svojim poniženjem i svojom ljubavlju, piše Elie Dib s portala Catholic Exchange.
Sotonin ponos je osjetio kako slabi, nije to mogao podnijeti, onaj koji je rekao non serviam (“neću služiti”), pred tom potpunom poslušnošću, koja se nije ispunila usred ekstatičnih radosti ljubavi, već u ekstremnim napuštenost i krajnje poniženje. Taj čin poslušnosti bio je božanski; Sotona je osjetio Božju nadmoć, bio zbunjen, osjetio je u tom svjetlu svu strahotu svoje krivnje, zastidio se mračnog kraljevstva kojim se hvalio, popustio, potonuo sa svojim satelitima, dolje, dolje u užasnu tamu svog mračnog duha! Po prvi put je shvatio da nije svjetlost, da nije vladar, da nije kralj, i po prvi put je izmjerio skučenost svog kraljevstva ruševina srazmjerno svom duhu uvijek napetom prema bezgranične granice Beskonačnog!
Kakav trenutak! Isus je dahtao; Oči su mu bile zastrte mukom, bio je prekriven mržnjom svih zlih, ali On je širio ljubav. Sotona, duh mržnje, bio je slomljen. Oče, oprosti im jer ne znaju što čine; Sotona je to čuo i odmah je vidio otvorenu prazninu u bujici mržnje koju je izlio na zemlju. Pobijedila ga je milosrdna ljubav, a onda je vidio kako bježi jedan od osuđenih lopova na kojega je već uperio svoje kukaste kandže. Zadrhtao je od te riječi ljubavi: Sjeti me se… Danas ćeš biti sa mnom u Raju. Dakle, otvarao se raj za koji je vjerovao da ga je zauvijek zatvorio za čovječanstvo.
Vidio je podno križa Majku svoga poraza: bila je to Bezgrješna, koja nikada nije bila pod njegovom vlašću, i to je bio posljednji udarac. Razbjesnio se kad je čuo kako je nazivaju Majkom svijeta: Marija je bila Kraljica svijeta, sjajna poput sjajne zvijezde, bila je svjetlo ljubavi, jer je poput sjajnog zrcala pravde skupljala sve zrake Božjeg milosrđa. Žrtva. A Isus se borio u tami teške atmosfere i tami svoga izmučenog Srca… Mučio se sam, sam, napušten od Oca, ali u toj napuštenosti dao je najveće svjedočanstvo ljubavi, gorući od žeđi, od ljubavi za Njega i za duše… Sotona je stajao kao zapanjen; opet je bio poražen, a čim se Isusova duša, u posljednjem kriku ljubavi, odvojila od njegova tijela, on je, kao da ga je munja uništila, potonuo u dubinu, od koje je zemlja zadrhtala. Ljubav je pobijedila!
Obješen na tri čavla, grčeći se u neizrecivoj tjeskobi, sav u ranama, s tijelom svedenim na krajnju nemoć, u agoniji, Isus se suočio s paklenim silama i porazio ih svojom poslušnošću, svojim poniženjem i svojom ljubavlju.
To je bila Njegova pobjeda, veličanstvena pobjeda, jer je grijeh okajan, pravda zadovoljena, kraljevstvo zla zauvijek uništeno, i od tada će se stoljeće po stoljeće raspadati, sve do posljednjeg suda, na kojem će ga Raspeti , slavni i trijumfalni, zauvijek potisnuti u pakao.
Povijesno je utvrđena činjenica da su najveći sveci, u svakom razdoblju Crkve, uvijek bili najveći Marijini štovatelji; to je sasvim siguran znak da nas takva pobožnost, daleko od toga da nas udaljava od Boga ili Otkupitelja, približava samim izvorima svetosti.
Na Kalvariji su stajale pobožne žene koje su uplakane pratile Isusa do mjesta pogubljenja. U početku su morale držati razmak, kako kažu drugi evanđelisti, jer im vojnici nisu dopuštali da se približe križu; ali kad se nebo smračilo i strah proširio među onima na Golgoti, postale su hrabrije i približili se. Vojnici, pak, nakon što su obavili svoj zadatak, nisu ih zaustavili jer, nakon prvotnog naleta znatiželje među mnoštvom koje se okupilo oko raspeća kao da je to bio spektakl, kako kaže sveti Luka (23,48), na planini je zavladao određeni mir.
Gospodin Isus je na križu oblikovao svoju Crkvu, i iz svog otvorenog Srca dao joj je život, kao što je iz otvorenog boka Adamova nastala žena.
Sveti Ivan navodi žene koje su stajale uz križ; prije svega Presveta Marija, Majka Otkupitelja, i njezina sestra, odnosno rođakinja, Marija, žena Kleofina, i Marija Magdalena, grešnica koju je Isus obratio. Bilo je i drugih pobožnih žena, ali su ove tri stajale tik uz križ. Predstavljale su sve žene: Mariju, djevice; Marija Kleofina, udane žene; Marija Magdalena, pokornici. Presveta Marija, Bezgrješna Djevica, i suprotni pol, Marija Magdalena, grešnica pokajnica – između ove dvije krajnosti, Marija Kleofina.
Stajali su nepomično, kao skamenjeni od tuge, pogleda uprtog u Isusa da prate njegovu agoniju, a srca razdirana od neizrecive boli.
Presveta Marija bila je tu i molila je za duše svih stoljeća, sjedinjujući se sa žrtvom svoga Sina. Bila je Suotkupiteljica i izvršila je ovu najplemenitiju službu moleći milost za grešnike. Sada Isus, ugledavši svoju Majku i kraj nje ljubljenog učenika, reče svojoj Majci: Ženo, evo ti sina. Svoju je Majku vidio ne samo vanjskim pogledom, već i unutarnjim. Vidio ju je kao svoju majku u onom trenutku kada je predstavljao cijelo grješno čovječanstvo. Vidio ju je kao ženu, novu Evu, Majku svih živih, a budući da je bio Kralj u svom žrtvovanju, vidio ju je kao Kraljicu svemira. Stoga ju je nazvao “ženom”, a ne Majkom. Žena je bila jednaka najplemenitijoj dami i to je bio izraz poštovanja među Židovima; međutim, Isus je tako nazvao svoju Majku iz većeg razloga, i smatrao ju je Gospom i Kraljicom otkupljenih, čineći je njihovom majkom.
Usred svojih grčeva volio je, neizmjerno ljubio čovječanstvo, i u svojoj je ljubavi svijetu želio podariti Majku, kako bi preko nje imali lakši pristup blagu koje je On darivao otkupljujući ih. Ovo je doslovno značenje Isusovih svečanih riječi, ne oklijevamo to ustvrditi, to je ono što je prvenstveno htio reći povjeravajući Ivana Mariji. Misliti da je On jednostavno htio Mariji dati utočište u domu ljubljenog učenika, ili njemu družicu i pomoć, ne odgovara evanđeoskom tekstu i kontekstu.
Crkva uvijek živi u toplini Marijina majčinskog Srca, a crkveni oci i liječnici proizveli su divne procvate hvalospjeva, hvalospjeva i djela sinovske ljubavi za ovu najslađu Majku.
Isus se najprije obrati Mariji, govoreći joj, pokazujući na Ivana: Evo ti sina. Da joj je želio pružiti podršku i utjehu u Ivanu, logično je da bi se prvo obratio Ivanu, govoreći mu da je smatra Majkom i da se brine za nju kao takvu. Mariji to ne bi trebalo jer je već imala dom ili gostoprimljivo mjesto otkako se Isus oprostio od nje kako bi započeo svoje javno djelovanje.
Kakva li se uzvišena tajna krila u tim Isusovim riječima, jednostavnim i djelotvornim poput onih posvećenja!
Gospodin Isus je na križu oblikovao svoju Crkvu, i iz svog otvorenog Srca dao joj je život, kao što je iz otvorenog boka Adamova nastala žena. Marija, koja je Isusu predala Njegovo stvarno Tijelo, morala mu je dati i Njegovo mistično Tijelo, pa ju je On stoga učinio Majkom svih otkupljenih, Majkom svećeništva na poseban način i Majkom Crkve. Ivan je svakako bio prvi ljubljeni Marijin sin; prvi koji ju je prepoznao kao majku i bio joj najprivrženiji, ali on nije bio jedini izravni sin, da tako kažemo, Marijin, niti je njegovo posvojenje bilo samo simbolom čovječanstva; umjesto toga, on ih je sve predstavljao, a Isusova se riječ odnosila na Marijino univerzalno majčinstvo. Istina je, ponavljamo, koja jasno proizlazi iz evanđeoskog teksta i konteksta, i čini da se osjećamo prisutnima na Kalvariji podno križa i podno Majke Marije.
Ipak, Crkva uvijek živi u toplini Marijina majčinskog Srca, a crkveni oci i liječnici proizveli su divne procvate hvalospjeva, hvalospjeva i djela sinovske ljubavi za ovu najslađu Majku. Njihov se govor doista čini hrabrim, tako živim i punim vjere. Svijet neće pronaći mir i neće vidjeti puni Isusov trijumf ako prije ne vidi trijumf i kraljevanje Marije. Isusov trijumf bit će poput obnove i ponovnog rođenja njegova otkupiteljskog djela, a budući da ga je započeo upravo po Mariji, obnovit će ga po Mariji. Povijesno je utvrđena činjenica da su najveći sveci, u svakom razdoblju Crkve, uvijek bili najveći Marijini štovatelji; to je sasvim siguran znak da nas takva pobožnost, daleko od toga da nas udaljava od Boga ili Otkupitelja, približava samim izvorima svetosti.
Nasljedujmo svetoga Ivana koji je, primivši Mariju kao Majku, primio ju u svoj dom. Ustanimo je u našoj duši, proglasimo je Kraljicom naših aktivnosti, posvetimo joj svoj život da ga ona obnovi i vrati Gospodinu. Propustimo sve kroz njezine ruke, da sve bude od nje posvećeno i blagoslovljeno, a mi pod njezinim majčinskim plaštem s većim se pouzdanjem prikazali prijestolju i sudu Isusa Krista.