Stupiti na staze kontemplacije znači spoznati da trebamo Boga, da se s njim trebamo “boriti”. I moliti, opet i opet, njegov blagoslov: “Neću te pustiti dok me ne blagosloviš”, (cjelovit tekst) donosi Opus Dei.

Svaki put kad se okupimo na trenutak molitve, a posebno kontemplativne molitve, ulazimo u svojevrsnu borbu: „u simboličnu borbu prsa o prsa ne s neprijateljskim, protivničkim Bogom, nego s Gospodinom koji blagoslivlja i koji uvijek ostaje tajanstvena, koji se čini nedostižnim. Zato se sveti autor služi simbolom borbe, koji podrazumijeva snagu uma, ustrajnost, upornost da se postigne ono što se želi”. Kontemplativna molitva je “pogled vjere uprt u Isusa”; pogled koji to traži i koji to ne prestaje činiti, koji ne pušta dok nas ne blagoslovi, tj. dok svjetlom svoga pogleda ne obasja “oči našega srca”.

Ne baviš se kontemplacijom kad imaš vremena, nego uzimaš vrijeme da budeš s Gospodinom s čvrstom odlukom da Ga ne napuštaš.

Reci mi nešto, Isuse, reci mi nešto

Što tražimo u njegovu pogledu? Crte njegova lica, njegove osjećaje, njegov mir, vatru njegova srca. I ako nam se u tim spokojnim trenucima ne dogodi susret za kojim žudimo, spremni smo ustrajati dok se to ne dogodi. „Ne baviš se kontemplacijom kad imaš vremena, nego uzimaš vrijeme da budeš s Gospodinom s čvrstom odlukom da Ga ne napuštaš“. Kontemplacija je “dar, milost, koja se ne može prihvatiti osim u poniznosti i siromaštvu”. Upravo zato je Bogu potrebna naša ustrajnost; On treba da mu kažemo: evo imam tebe i evo ti mene… Ne mičem se, ne idem nigdje. „Reci mi nešto, Isuse, reci mi nešto“, kako je sveti Josemaría Escriva ponekad ponavljao u svojoj molitvi.

Bog je taj koji nam dolazi u susret, jer “žeđa za čovjekom, da, žeđa za njim”. Začudo, ali ta žeđ “dolazi iz Božjih dubina”: velika je i tajanstvena poput ljubavi koja ga je dovela do stvaranja svakoga od nas.

I kad primimo taj blagoslov, bilo u gutljajima ili u potocima, nastavit ćemo svoj put pogleda uprtog u daljinu, jer taj blagoslov nije prolazan, nego trajan

Sa svoje strane, mi jednostavno moramo stati ispred Njega. Mjesto susreta nije samo područje osjećaja, niti mašte ili razuma, već srce, “u dubini naših psihičkih sklonosti”. Radi se o biti tamo, ostati u njegovoj prisutnosti, ostati u njegovoj ljubavi (usp. Iv 15,9). Nismo se upustili u jednostavnu psihološku operaciju, niti u puki napor koncentracije da dosegnemo mentalnu prazninu: ne borimo se protiv zraka… Naša kontemplacija ima strukturu kršćanske vjere: ona je “osobni, intimni i duboki dijalog”, između čovjeka i Boga.

Za našeg protivnika nema praznih minuta

Dakle, nećemo se boriti s neprikladnim posjetiteljima koji dođu baš u tom trenutku. Umjesto da ih pokušavate otjerati, najbolji način je jednostavno ih ignorirati. Sam s Kristom, postajući svjestan da mi je potpuno predan i pozivajući me da mu također budem potpuno na raspolaganju. Za našeg protivnika nema praznih minuta; ni na trenutak ne prestaje gledati u nas. Da, možemo se odmaknuti, okrenuti i ostaviti ga da stoji. Ali izgubili bismo njegov blagoslov.

Bog vas dolazi potražiti kada ste bespomoćni i slobodni od drugih stvari koje vas ometaju.

Jakov je morao hodati duge dane do mjesta gdje će ga Bog pronaći. Tamo nije imao suputnika: Biblija nam govori da se ova epizoda događa kada ga ostave samog. On također nema prtljage: upravo je prenio sve što je imao na drugu obalu (usp. Post 32,24-25). A “noć” je neophodna, u smislu da razmjena poziva na prisjećanje. Najednom, Jakov “više nije gospodar situacije – njegovo lukavstvo je beskorisno – on više nije strateg i proračunat čovjek. Najednom, Jakov nema ništa za prikazati Bogu osim svoje krhkosti i svoje nemoći, također i svojih grijeha. Bog vas dolazi potražiti kada ste bespomoćni i slobodni od drugih stvari koje vas ometaju. Jer, za kontemplaciju, potrebna nam je sloboda i otvorenost srca: ništa više od percepcije svoje malenosti i želje za susretom. Onaj koga čekamo neće se pojaviti ako su nam srca zauzeta. Nijedna od naših želja ne bi trebala biti veća od želje da budemo s Njim.

Blagoslov će nam biti udijeljen ako ga stalno iznova tražimo.

Moramo, dakle, strpljivo čekati. Jakov je morao čekati cijelu noć do zore. Nije pobjegao, nije odustao. Blagoslov će nam biti udijeljen ako ga stalno iznova tražimo. Činimo ono što je u našoj moći, tražeći tišinu, sabranost, slobodu srca… Na Bogu je da nam pruži istinske kontemplativne darove: znanje, razumijevanje, mudrost. Nesposobni smo u njima se uvježbati… To su receptivni stavovi koje on daje kad hoće. Moramo ih tražiti i čekati ih s poniznošću. Gospodin će nam ih dati malo po malo, ili možda sve odjednom. I kad primimo taj blagoslov, bilo u gutljajima ili u potocima, nastavit ćemo svoj put pogleda uprtog u daljinu, jer taj blagoslov nije prolazan, nego trajan.