Jeste li ikad imali osjećaj da vas neke uspomene iz prošlosti koče i dan danas? To mogu biti neke pogrešno donesene odluke, obiteljske situacije ili pak ljubavna iskustva koja su neslavno završila.

Proteklo je već puno vremena od toga, ali još uvijek osjetite grč u želudcu kada se sjetite nekog svojeg postupka ili neke svoje riječi.

Dugo sam se i sama borila s time. Zbog stalnog gledanja unazad i žaljenja zbog uzalud potrošenog vremena na pogrešne ljude i stvari, nikako nisam mogla uživati u sadašnjem trenutku i biti usmjerena na budućnost.

“Dijagnoza”

Borila sam se s tom „bolesti“ sve dok nisam doznala svoju „dijagnozu“ u jednoj katehezi koja se temeljila na biblijskoj priči o Lotu i njegovoj ženi. Sodomi i Gomori je prijetilo uništenje te su Lot i njegova žena bili primorani na bijeg.

„Jahve zapljušti s neba na Sodomu i Gomoru sumpornim ognjem i uništi one gradove i svu onu ravnicu, sve žitelje gradske i sve raslinstvo na zemlji. A Lotova se žena obazre i pretvori se u stup soli.“ (Post 19,24-26)

Možemo zamisliti kojom su brzinom ovi supružnici morali trčati kako bi izbjegli sudbinu koja je zadesila ova dva grada poznata po nemoralu. Nemoguće je tako bježati osvrćući se unazad; potrebno je zadržati svoj pogled na onome što je ispred kako se ne bismo spotaknuli i pali. U suprotnom prijeti nam smrt.

Što se dogodilo Lotovoj ženi? Obazrela se – svratila je pogled na svoju prošlost i pretvorila se u stup od soli. Sol u ovom kontekstu simbolizira smrt, beživotnost. Mrtvo more ima toliko visok udio soli da u njemu nema života.

Dokle god smo navezani na svoju prošlost – svoje postupke, odluke, pogreške ili pak neke ljude – nećemo moći imati sadašnjost niti budućnost; nećemo moći imati život. Dokle god žalimo za strunulim i potraćenim plodovima, nećemo moći donositi niti uživati plodove koje možemo donositi danas.

“Terapija”

Znači li to da prošlost trebamo potpuno zaboraviti? Dok nam Knjiga Postanka postavlja „dijagnozu“, u Ivanovu evanđelju možemo pronaći svojevrsnu „terapiju“.

„Bijaše ondje neki čovjek koji je trpio od svoje bolesti trideset i osam godina. Kad ga Isus opazi gdje leži i kada dozna da je već dugo u tome stanju, kaže mu: “Želiš li ozdraviti? Odgovori mu bolesnik: “Gospodine, nikoga nemam tko bi me uronio u kupalište kad se voda uzbiba. Dok ja stignem, drugi već prije mene siđe. Kaže mu Isus: “Ustani, uzmi svoju postelju i hodi! Čovjek odmah ozdravi, uzme svoju postelju i prohoda. Toga dana bijaše subota.“ (Iv 5,5-9)

Čitamo kako je jedan čovjek nepokretan ležao u postelji 38 godina. Možemo samo zamisliti kako je ta postelja morala izgledati. Ozdravivši ga, Isus mu kaže: „Ustani, uzmi svoju postelju i hodi!“ Što će zdravom čovjeku ta stara prljava postelja neugodnog mirisa? Ta postelja zapravo sadrži svaki dan njegove mučne prošlosti. Treba li je on, sada kada je ozdravio, ostaviti za sobom? Ne, taj krevetić mu je i dalje potreban kao podsjetnik na ono što je prošao i tko je bio, a što je bilo odlučujuće za ono tko je danas.

Naša prošlost, koja uz one lijepe trenutke sadrži i one ne tako lijepe, ne treba biti nešto na što se sa samom pomisli grčimo, već nešto što će nam poslužiti danas; u kreiranju sadašnjosti i budućnosti. Što god da smo prošli, bilo je ključno da nas oblikuje onakvima kakve nas Bog želi. Zato, uzmi svoju prošlost i hodi – prihvati ono čemu te naučila i zahvali Bogu na tome!