Susret starca Šimuna s Djetetom Isusom nije samo lijepa uspomena iz prošlosti, nego snažna poruka i nama danas.

I mi, poput Šimuna, živimo u vremenu iščekivanja – vremenu nemira, nesigurnosti i neispunjenih obećanja. Ponekad se pitamo gdje je Bog u našim osobnim križevima, u patnjama naših obitelji, u ranama društva i svijeta.

Sv. Šimun / foto: zupajastrebarsko.hr

Koliko puta se osjećamo sami u svojim brigama, osjećamo strah, nemoć ili tjeskobu, dok čekamo da se situacija promijeni, da bolest popusti, da odnos ponovno zaživi, da djeca odrastu u sigurnosti ili da se izgubljeni posao i financijska sigurnost vrate?

Šimun nas uči strpljivosti i vjernosti.

On nije dočekao Mesiju snagom vlastite pameti ni planiranja, nego otvorena srca i poslušnosti Duhu Svetomu. U svijetu koji traži brza rješenja i trenutačne odgovore, Šimun svjedoči da Bog dolazi u svoje vrijeme – tiho, nenametljivo, često na način koji ne očekujemo.

Isus, kojega Šimun prima u naručje, i danas ostaje znak osporavan. I danas dijeli mišljenja, izaziva savjesti i razotkriva srca.

Bogorodica / Foto: Dario Zürchauer

Ne možemo ostati ravnodušni pred njim: ili ćemo ga prihvatiti kao svjetlo koje rasvjetljuje naše živote, ili ćemo ga, poput mnogih tada, odbaciti jer nas poziva na obraćenje.

Marijina bol najavljuje da put vjere nikada nije lišen patnje. I današnji vjernik nosi svoj križ – bolesti, gubitke, razočaranja, nepravde.

Koliko puta nosimo vlastite „mačeve“ kroz život: kada gledamo svoje dijete kako pati ili se bori, kada stariji roditelji trebaju našu pomoć, kada zdravlje zakazuje ili se osjećamo nemoćnima pred problemima u poslu, školi, u odnosima?

Svaka životna rana, svaka teškoća koju ne možemo sami riješiti, upućuje nas na ono što je Marija proživjela: prihvaćanje Božjega plana i predanje u njegove ruke.

(…)

Isus Krist nije samo neko obično, slabašno dijete koje starac Šimun drži u naručju. Isus Krist je Spasitelj svijeta. I o tome kako gledamo ovisi i ono što vidimo.

Isus Krist / Foto: Unsplash

Ako i danas gledamo površno na Isusa Krista, tada on za nas neće biti Spasitelj svijeta, nego samo netko čiju smo biografiju naučili na vjeronauku.

Vjernik je pozvan biti svjestan da Bog uvijek ispunjava svoja obećanja, ali često ne na način, u trenutku ili u obliku kakav čovjek očekuje. Upravo u tome leži svojevrsni paradoks naše vjere: Bog nikada ne kasni, ali rijetko dolazi onako kako smo mi zamislili.

On ne ispunjava naše planove, nego svoj naum spasenja, koji često nadilazi naše razumijevanje, ali uvijek vodi prema dobru.

Starac Šimun nije vidio moćnoga kralja, nije vidio vojsku ni političko oslobođenje. U naručju drži dijete – dijete koje je slabo i ovisno o drugima, ali u isto vrijeme dijete koje je svjetlost na prosvjetljenje naroda.

Dijete Isus / Foto: Pixabay

Ne možemo se oslanjati samo na fizičko gledanje. Mnogi su toga dana u hramu vidjeli samo dijete, ali Šimun prepoznaje Spasenje. Oči tijela vide dijete, ali oči vjere vide Spasitelja. I danas se pred nas postavlja isto pitanje: gledamo li život očima tijela ili očima vjere?

Koliko je Bog doista prisutan u našem životu – u malim, običnim stvarima?

Često ga ne prepoznajemo jer očekujemo nešto veće, nešto spektakularnije. A Sveto pismo nas neprestano podsjeća da se vjernost živi u malome, jer se upravo od malih stvari grade one velike. Naš put vjere uvijek ide korak po korak.

Pred sobom uvijek trebamo imati onaj najuzvišeniji cilj – Kraljevstvo nebesko. No, najčešće ćemo ga ovdje na zemlji živjeti malim koracima.

Čovjek / Foto: Canva

Ako razmišljamo samo o velikim koracima, dogodit će se ponekad da ćemo doživjeti razočarenje i obeshrabrenje jer nismo uspjeli u onome što smo naumili, jer nije onako kako smo si zamislili, što nas vrlo lako može udaljiti od Boga.

Zato Šimunov hvalospjev tako snažno prodire u naše srce, osobito kada ga molimo u Povečerju.

Tada se sjećamo da smo u ovome svijetu sluge beskorisne: možda smo danas puno očekivali, a malo dobili, ali se i dalje stavljamo u Božje ruke, dopuštajući mu da nas vodi.

Cijelu emisiju „Tebe tražim“ poslušajte u arhivi HKR-a.