U posljednje vrijeme razmišljam o špiljama. Da, mislim na otvorene komore smještene ispod površine zemlje, ponekad na obroncima planina. Konkretno, razmišljao sam o četiri špilje koje se odnose na kršćansku povijest i duhovnost. Ovo razmišljanje dovelo je do spoznaje da su špilje i povlačenja u njima bitni za kršćansku misiju, piše Derek Rotty s portala Catholic Exchange.

Prva je Platonova alegorijska pećina, o kojoj je pisao u Republici. Uključivanjem ove alegorije Platon nastoji ilustrirati utjecaj i utjecaj filozofije na pojedince, a time i na civilizaciju. Čovjek koji se bavi discipliniranim činom filozofije ostvarit će “uspon u viši svijet”, to jest u intelektualno područje oblika. Na tom usponu, tvrdi Platon, on će upoznati najvišu stvarnost koja se može spoznati, “oblik dobra” i “sve što je ispravno i vrijedno u bilo čemu”. Za Platona, dakle, špilja simbolizira ograničeno postojanje u kojem ljudi nisu slobodni težiti potpunoj izvrsnosti koja je moguća njihovoj prirodi. Filozofija i pravedan društveni poredak omogućuju postizanje takve izvrsnosti.

Iako je Platonova pećina alegorijska, ipak pruža veliku pomoć. Omogućuje nam vizualizaciju važne stvarnosti: ljudska osoba s neodgojenim intelektom ne može pristupiti punini stvarnosti. Filozofija je, dakle, disciplina koja uzdiže čovjekov um do suštine stvari i pomaže mu da nauči vrlinu, koja je na izvoru ljudskog i društvenog procvata. Stoga, za kršćanina, špilja sjena mora biti prevladana. Tako filozofija postaje neizostavan dio kršćanskog života jer nas osposobljava da se učinkovito uključimo u ostatak kršćanske misije. To je put kojim intelekt koji nam je Bog dao postaje snažan i živahan.

Ali što je sa stvarnim, povijesnim špiljama?

Špilja sv. Ilije

Pet stoljeća prije Platona, jedna je špilja bila važna u životu hebrejskog proroka. Nakon što je primio poruku od Gospodina, prorok Ilija se povukao u špilju u podnožju planine Horeb (Sinaj u Egiptu). Dok je boravio u toj špilji, riječ mu se Gospodnja ponovno obratila: “Izađi i stani na brdo pred Gospodinom.” Ovo je bilo mjesto dobro poznate teofanije u kojoj je Gospodin bio prisutan, ne u vjetru, potresu ili vatri, nego u šaptu. Nakon što je Ilija čuo Gospodinov glas, imao je hrabrosti govoriti još hrabrije. Točnije, tražio je Ahaba, zlog kralja Izraela, uzvikujući: “Pronašao sam te, jer si se prodao da činiš ono što je zlo u očima Gospodnjim.” Ilijina proročka poruka, omogućena jasnoćom i hrabrošću koju je primio u špilji na Horebu, u konačnici je bila poziv na obraćenje. Ahabov odgovor poniznošću osvojio je Božje obećanje da neće donijeti katastrofu Izraelu (vidi 1. Kraljevima 19-21).

Još jedna važna špilja je La Sainte Baume (“Sveta špilja”, na francuskom). Legenda kaže da je Marija Magdalena bila sestra Marte i Lazara, koje je Isus uskrisio iz mrtvih. Ova su trojica bili protjerani iz Svete zemlje nakon smrti svetog Jakova, prvog biskupa u Jeruzalemu; i našli su put do područja oko današnjeg Marseillesa u južnoj Francuskoj. Umjesto da ostane u gradovima, Magdalena je pješačila gotovo sat vremena u planine i pronašla špilju. Ondje je navodno posljednjih trideset godina života živjela u samotnoj kontemplaciji i pokori, hranjena euharistijom koju su donosili anđeli. Legenda također kaže da su je nakon smrti anđeli prenijeli natrag u lokalni grad na pokop, gdje su njezin grob i druge relikvije bile poznate i štovane od drugog stoljeća Crkve.

Sveta špilja u Subiacu

Konačno, špilja u Subiacu u Italiji privlači našu pozornost. Benedikt Nursijski otišao je u Rim potkraj petog stoljeća kako bi dovršio svoje obrazovanje, posebice studij filozofije. Skandaliziran razvratom Vječnog grada, pronašao je špilju u obližnjim planinama. Otišao je u Sacro Speco, kako se to zna na talijanskom, moliti i činiti pokoru, nešto poput Ilije i Magdalene, i u stilu istočnjačkog monaštva. Nakon nekog vremena pokore i kontemplacije, mladići su počeli dolaziti Benediktu po vodstvo, a potom su mu se htjeli pridružiti u njegovom samostanskom životu.

Iz tog je pokreta nastala izvorna benediktinska zajednica u Monte Cassinu u Italiji. Nakon nekoliko stoljeća tihe molitve i rada, sustav benediktinskih samostana bio je jedan od primarnih nositelja renesanse Europe u srednjem vijeku. Trgovački putovi između samostana razvili su se u sustav cesta. I, naravno, evanđeoska poruka postala je temelj procvata kulture.

Iz svake od ovih povijesnih špilja izvlačimo odgovarajuće pouke. Špilja, doslovno ili metaforički, mjesto je povlačenja i skloništa od opasnih ili skandaloznih uvjeta svijeta koji nas okružuje. Ponekad trebamo imati razboritosti i hrabrosti da se povučemo, posebno iz situacija koje bi mogle dovesti do našeg uništenja.

Od Ilije i špilje na Horebu taj Bog najčešće govori šapatom, a ne u potresnim događajima ili pirotehnici. Svaka poruka koju Bog želi da nam kaže ili da On želi da mi govorimo drugima najčešće nam se daje u tišini. Ako je La Sainte Baume bila Magdalenino prebivalište tri desetljeća tihe molitve, možemo zaključiti da je izabrala “bolji dio” kontemplacije; i možemo pronaći inspiraciju za vlastiti izbor. Od svetog Benedikta također možemo naučiti da odvajanje od svijeta, makar i nakratko, pruža privlačno svjedočanstvo drugima koji nam se žele pridružiti iz istih razloga. I iz Ilije i iz Benedikta vidimo da će nas tišina špilje na kraju potaknuti na misiju. Vrijeme šutnje i pokore pruža obilje milosti potrebnih za naše misionarsko djelovanje preobrazbe kulture oko nas.

Dakle, neka svi pronađu špilju, vrijeme i mjesto za povlačenje, da se preobraze u intelektu i volji Božjom milošću.