Sv. Josemaría Escrivá u svojoj knjizi ‘Prijatelji Božji’ pojašnjava kako živjeti duh mrtvljenja u ljubavi, bez jadikovanja i protesta, kako nas to lijepo poučavaju i riječi sv. Pavla apostola u Drugoj poslanici Korinćanima: “Svatko neka dade kako je srcem odlučio; ne sa žalošću ili na silu jer Bog ljubi vesela darivatelja.” Riječi sv. Josemaríje prenosimo sa stranice Opus Dei:

Jamčim vam da je ponekad teže nasmiješiti se nego sat jedan nositi pokornički pojas

Ali želim te na to upozoriti da neuobičajeni vidovi pokore mogu ići uz ruku s ogromnim padovima, koje prouzrokuje ponos. Međutim, uvijek nova želja da ugodi Bogu u svakodnevnim malenim okršajima kao smiješiti se kad nam je teško; jamčim vam da je ponekad teže nasmiješiti se nego sat jedan nositi pokornički pojas, kod ove neprestano nove želje naš ponos jedva da može opstati i skoro je nemoguća naivna zamisao da smo stanoviti junaci. Osjećamo se kao djeca kojoj jedva uspije da svom ocu poklone neznatnu sitnicu, ali to je nešto što otac prima s velikom radošću.

Pokora – prava zadovoljština –pruža nam brzi put prema predanju i ljubavi

Mora li dakle kršćanin uvijek živjeti duh mrtvljenja? Da, ali iz ljubavi. Možda do ovoga trenutka još nismo ćutili poriv da sasvim blizu slijedimo Kristove korake. Možda još nismo primijetili da svoje odricanje u malome možemo sjediniti s njegovom otkupljujućom žrtvom: za svoje grijehe, za grijehe ljudi svih vremena, za opasno djelovanje Lucifera koji nastavlja da se Bogu suprotstavi sa svojim non serviam! neću služiti… Kako bismo se usudili da bez licemjerstva uzviknemo: Gospodine, mene bole uvrede koje ranjavaju tvoje predrago Srce, ako se ne odlučimo da se odreknemo neke sitnice ili prinesemo neku žrtvicu za hvalu njegove Ljubavi? Pokora – prava zadovoljština –pruža nam brzi put prema predanju i ljubavi. Predanje da bismo sve popravili, a ljubav, jer želimo drugima pomoći kao što je Krist pomagao nama.

Odsada požurite da ljubite

Odsada požurite da ljubite. Ljubav nam neće dozvoliti jadikovanje i protest. Jer ponekad podnosimo nedaće, ali se i tužimo; tako uludo trošimo Božju milost, Bogu vežemo ruke, tako da ubuduće ne može od nas ništa tražiti. Hilarem enim datorem diligit Deus, Bog ljubi vesela darivatelja, onoga koji zna dati, spontano i zaljubljena srca, bez prenemaganja onoga koji misli da svojim predanjem drugome čini uslugu. (Prijatelji Božji, 139-140)