Svećenički blagoslov (Br 6,24-26) prema hebrejskoj hermeneutici

Tekst:

Analiza:

Svaki redak sadrži ime Božje koje uvijek dolazi na drugom mjestu (čitajući zdesna nalijevo) u svakom od njih. Osim toga, svaki redak ima i po dva glagola povezana slovom waw (ו) kao sastavnim veznikom „i“. Prvi redak (r. 24) sadrži ukupno tri riječi, drugi (r. 25) pet riječi i treći (r. 26) sedam riječi. Često se u retcima ponavlja /eka/ u naglašenim slogovima na samom kraju riječi, što posljedično stvara asonacu i aliteraciju tih zvukova prilikom izgovora. Sve navedeno daje određeni ritam svakoj poetskoj liniji te blagoslovu u cjelini.

Komentar:

Upravo se zbog takve svoje poetske literarne strukture u hebrejskoj hermeneutici i povijesti egzegeze ovaj biblijski tekst smatrao svojevrsnom magičnom formulom – držalo se da njome uopće ne blagoslivlja svećenik, nego da blagoslivlja sâm Bog. Taj se tekst, štoviše, smatrao toliko uzvišenim i moćnim da ga se u židovskom ambijentu iz strahopoštovanja ponekad nije niti prevodilo niti komentiralo. U tome je smislu dobro pogledati i targume, poznate i važne drevne prijevode i komentare hebrejske Biblije na aramejskom jeziku iz prvih stoljeća po Kristu koji se oslanjaju na stariju tradicijsku targumsku jezgru i temelj te uključuju i ranije egzegetske tradicije predrabinskog razdoblja (prije 70. godine), a moguće čak i one iz kasnih stoljeća prije Krista. Oni nastoje svojim čitateljima i slušateljima pružiti bolje razumijevanje hebrejskog originala kojega prate na aramejskom – na govornom jeziku te jeziku trgovine i administracije toga doba (dakako, uz grčki). Njihova je funkcija i svrha, dakle, prijevodom i komentarom učiniti Pismo razumljivijim u novom kulturnom ambijentu toga prostora i vremena, ne mijenjajući i ne narušavajući time nedodirljivi status svetih tekstova kao Božje riječi.

U nastavku slijede komentari tri targuma na Petoknjižje, tj. onih koji donose i dotični blagoslov u Br 6,24-26:

1) Targum Onqelos/Onkelos – istočni (babilonski) targum pisan babilonskim dijalektom aramejskog jezika; prema svjedočanstvima rane rabinske literature, kao autoritativni prijevod Petoknjižja s hebrejskog na aramejski, svoju ritualnu uporabu imao je u sinagogalnom bogoslužju u talmudskom razdoblju rabinskog židovstva (od otprilike 200. do 500. godine) kao pratnja liturgijskom čitanju Biblije na način da su se hebrejska Torah i aramejski Targum Onqelos čitali paralelno, simultano, interlinearno, tj. naizmjenično i dvojezično redak po redak, ali redovito od strane dvije osobe kako se ne bi zamaglila jasna razlika između fiksno zapisane Božje riječi na hebrejskom i njezinog ponešto fluidnog usmenog tumačenja na aramejskom koje je tako njezina pratnja, a ne zamjena; inače nastoji prevoditi riječ po riječ, zadržavajući pritom i dalje svoju interpretativnu narav.

Svećenički blagoslov vjerno prevodi s hebrejskog na aramejski, a samo u drugom retku (r. 25) dodaje tek jednu riječ: šᵉḵînāh. Ta se riječ ne pronalazi u Bibliji i javlja se tek u rabinskoj literaturi, a označava mjesto ili prebivalište u prostornom smislu i to u posebnom smislu, naime fizičko mjesto ili prebivalište Božje prisutnosti. Filozofski rečeno, odnosi se na Božju numinoznu imanentnost u svijetu. Pojam šᵉḵînāh jest zapravo Bog promatran u prostorno-vremenskim kategorijama kao prisutnost, osobito u ovozemaljskom kontekstu – npr. kada posvećuje mjesto, predmet, pojedinca ili čitav narod – što je, dakle, otkrivanje ili objavljivanje svetoga usred profanoga. Pojam šᵉḵînāh se tako u rabinskoj literaturi koristi za Božje samoobjavljenje u svijetu i povijesti, posebice za označavanje Božje prisutnosti na određenom mjestu na kojemu se ona može osjetiti i iskusiti (npr. gorući grm, oblak na Sinaju, pokretni Šator sastanka, Kovčeg saveza i njegovo Pomirilište itd.).

2) Targum Yerushalmi (Pseudo-Jonathan) – zapadni (palestinski) targum pisan palestinskim dijalektom aramejskog jezika; originalno je u srednjem vijeku nazvan Yerushalmi, ali je kasnije na temelju svoje kratice TY najprije pogrešnim proširivanjem tih inicijala nazvan Targum Yonatan, a potom daljnjim pogrešnim proširivanjem i Targum Yonatan ben Uzziel, što je referenca na prema predaji najvećeg učenika židovskog vjerskog vođe i mudraca Hillela Starijeg iz razdoblja rimske vladavine nad Judejom o kojemu govori Talmud, no budući da je u Talmudu dotični Yonatan ben Uzziel spomenut samo kao autor targuma na Proroke (koji se po njemu zove Targum Jonathan) te da ga se baš nigdje u rabinskoj literaturi ne spominje kao autora i nekog targuma na Petoknjižje, ovaj targum na Petoknjižje većina stručnjaka danas zove Targum Pseudo-Jonathan; inače dodaje mnogo narativnog materijala iz raznih izvora, pa je stoga kombinacija prijevoda i komentara koji dugim parafrazama obilno proširuje biblijski tekst kojega prevodi s hebrejskog na aramejski i na aramejskom komentira nastojeći tako prenijeti smisao Pisma u skladu s razumijevanjem interpretativne tradicije prevoditelja/tumača.

Kod svećeničkog blagoslova mnogo toga dodaje, svaki pojedini redak dodatno precizira i konkretizira te time njegove zazive tumači, pa stoga i uvelike proširuje izvorni hebrejski tekst. U prvom retku (r. 24) kaže neka Gospodin blagoslovi čovjeka u svim njegovim poslovima te neka ga čuva od demonā noći, od stvari koje izazivaju strah i teror, od demonā podneva i jutra i od zlobnih duhova i fantoma. U drugom (r. 25) kaže neka Gospodin svojim licem obasja čovjeka kad je zauzet zakonom, neka mu otkrije svoje tajne te neka mu bude milostiv. U trećem (r. 26) kaže neka Gospodin svoj pogled svrati na čovjeka u njegovoj molitvi te neka mu podari mir na kraju njegova života. Dakle, riječ je o naknadnom tumačenju preciziranjem i konkretiziranjem, o objasnidbenim proširenjima, tj. o hermeneutici biblijskoga teksta, a ne samo o pukom prijevodu s hebrejskog na aramejski.

3) Targum Neophyti/Neofiti – zapadni (palestinski) targum pisan palestinskim dijalektom aramejskog jezika; inače donosi duga proširenja biblijskoga teksta svojim komentarima, više nego Targum Onqelos, ali ipak manje nego Targum Yerushalmi.

U svećeničkom blagoslovu baš ništa nigdje ne dira, ni na koji način i ni u kojem smislu. Naime, dok ostatak biblijskoga teksta s hebrejskog prevodi na aramejski te ga komentira na aramejskom, na mjestu svećeničkog blagoslova ipak čini jednu iznimku: ostavlja izvorni hebrejski neprevedeni i nekomentirani tekst, tj. donosi ga točno onako kako ga donosi i Torah kao zapisana Božja riječ. Razlog tome je nanadmašivo poštovanje – štoviše, strahopoštovanje – prema riječima tog blagoslova koje doduše izgovara svećenik, ali kojima blagoslivlja sâm Bog. Ono je toliko da ih targum kao prijevod ne prevodi i kao komentar ne komentira.

Zaključak

Uzevši sve navedeno u obzir – napose strahopoštovanje prema božanskim riječima svećeničkog blagoslova o kojemu jasno svjedoči Targum Neophyti – dobro vidimo koju su i kakvu pogrešku učinili neki kasniji kršćanski prevoditelji Biblije. Naime, kada su taj blagoslov prevodili na moderne zapadne jezike za potrebe svečanog liturgijskog blagoslova, ispustili su jednu bitnu stvar koju ni u kojem slučaju nisu smjeli ispustiti: trostruko zazivanje Božjeg imena, koje je u hebrejskom tekstu prisutno u svakom od ova tri retka. Prisutnost Božjeg imena u tom blagoslovu je ključna, ali ne samo za stvaranje poetske literarne strukture toga teksta. Naime, u nastavku i u zaključku tog blagoslova (u r. 27) Bog jasno kaže: „Tako neka stavljaju ime moje na sinove Izraelove i ja ću ih blagoslivljati“. Upravo je zbog toga izuzetno važno da i naši suvremeni prijevodi to jasno odražavaju, to trostruko zazivanje Božjeg imena. Ne smije se izostavljati ime Božje iz svećeničkog blagoslova – niti pod gramatičkom izlikom da se subjekt koji blagoslivlja jednostavno pretpostavlja i podrazumijeva te da sintaktički i stilski onda uopće nije potreban, a niti pod povijesnom izlikom da su takva ponavljanja i takvi paralelizmi obilježja orijentalnog i semitskog mentaliteta koji je nama danas dalek i stran te kojeg onda treba prereći i posuvremeniti za ljude današnjice. Takvo je razmišljanje modernih prevoditelja Biblije veoma pogrešno. Božje je ime ključno u ovome blagoslovu jer je smisao da njime blagoslivlja ne neki svećenik koji te riječi izgovara nego upravo sâm Bog.

Marko Taborsky / Foto: Kustodija Svete zemlje

Marko Taborsky, magistar teologije i vjernik laik Zagrebačke nadbiskupije. Rodom je iz Požege, gdje je pohađao Katoličku klasičnu gimnaziju. Filozofiju i teologiju studirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i Grazu. Od 2019. godine boravi u Svetoj zemlji te studira biblijske znanosti i arheologiju na franjevačkom Fakultetu biblijskih znanosti i arheologije u Jeruzalemu.