Čovjek, budući da je biće odnosa, u velikom dijelu ovisi o riječima, tj. o vijestima. Sam Gospodin rekao je: Ne živi čovjek samo o kruhu, već o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.

Nedavno sam pročitao zanimljiv komentar o tome kako je Bog stvarao čovjeka. Kada je stvarao stabla, naredio je da zemlja proklija zelenilom. Stabla i biljke ne mogu opstati ako ne puste korijenja, ako nisu vezana uz zemlju. Stvarajući “žive stvorove” pod vodama, naređuje Nek’ povrvi vodom vreva živih stvorova, što će reći da ti stvorovi – konkretno raznovrsne ribe – ne mogu opstati bez vode. Ono što nam je posebno zanimljivo u kontekstu razumijevanja ovog teksta je stvaranje čovjeka. Stvarajući čovjeka, Bog govori samome sebi: Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji. To će reći da čovjek, kada se udalji od Boga više ne živi – baš kao što i stablo ne živi bez zemlje i riba bez vode.

Kakvu blagu vijest ja trebam čuti? U koju blagu vijest trebam povjerovati? Vjerujem li, između ostalog, dovoljno Evanđelju, Radosnoj vijesti?

O svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta

Grčki izraz za čovjeka koristi riječ “anthropos”. Ta riječ svoje prvotno značenje pronalazi u razumijevanju ljudskog bića koji je zagledan iznad sebe, točnije – prema nebu. U mnoštvu informacija i životnih problema koji okružuju čovjeka, njegov pogled nerijetko biva usmjeren prema “dolje”, umjesto onako kako bi to trebalo – “prema gore”.

O svetkovini Blagovijesti stoga, a na ovome tragu, mislim da smo pozvani preispitati sve ono čime se hranimo. Kakvu blagu vijest ja trebam čuti? U koju blagu vijest trebam povjerovati? Vjerujem li, između ostalog, dovoljno Evanđelju, Radosnoj vijesti?

U mnoštvu vijesti, nerijetko ona jedina ostaje ne shvaćena ozbiljno, i to ona koja daje život – Radosna vijest, Isusov nauk, Isusove riječi – on sam. Za sv. Franju, Evanđelje nije bilo knjiga, nego sama osoba Isusa Krista. Brojni sveci, ali i Crkva nas uče da postoji sigurnost usred životnih oluja, a to je Evanđelje, koje je jedini siguran čvrsti oslonac. Baš u tim, teškim životnim trenucima svjesni smo jedine važne vijesti o kojoj ovisi naša egzistencija.

To će reći da čovjek, kada se udalji od Boga više ne živi – baš kao što i stablo ne živi bez zemlje i riba bez vode.

Tko je to bolje znao, a onda i primijenio na vlastiti život, ako ne Blažena Djevica Marija? Uvjeren sam da je Marija i prije nego što joj se anđeo ukazao i objavio što će se dogoditi, bila raspoloživa čuti Radosnu vijest. Pouzdavala se u Gospodina, bila svjesna svog siromaštva i nije zapadala u razna idolopoklonstva. Ona je zaista bila ovisna o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.

Da bi smo zaista bili ovisni o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta, potrebno je jako dobro poznavati sebe. Potrebno je biti svjestan svog radikalnog siromaštva, točnije – svoje bijede. Samo tako shvaćamo da ne možemo sami, da smo potrebni Spasitelja, koji nam takvima iznova dolazi u susret s blagom vijesti, s radosnom vijesti koja oplemenjuje naš život i daje mu smisao.