U nastavku donosimo kratku meditaciju kršćanskog pisca, esejista i kolumnista Stjepana Lice koja je izvorno objavljena na portalu Svjetlo riječi.

Dogodi se dan od kojeg živimo novim životom. Kao da do tada i nismo istinski živjeli, nego tek dijelom bića. Kao da smo samo promatrali nešto što smo smatrali životom, nastojali oko nečeg neutemeljenog, beživotnog. Pogled nam je bio zastrt do nevida. Naše su se misli zbunjene i nesigurne bile skutrile u nama. Govor nam je bio oskudan: i riječi i šutnje posrtale su u nama. Dah nam je bio površan, bolno površan.

U svemu tome imali smo dojam kao da poznajemo svijet u kojem živimo, kao da razumijemo privid kojim smo se zadovoljili. Bili smo spremni svjedočiti za njega. Ustreba li, bili smo spremni braniti ga na sve dostupne nam načine. Ponajprije isključivošću. I njegovim najbližim izrazom: grubošću.

Jedinstvenost iskustva potakne nas da sve doživljavamo na nov način. Kao da su nam se oči – ponajprije one nutarnje – otvorile

A onda se dogodi dan. Možda posve običan, možda neusporediv. No jedinstvenost iskustva potakne nas da sve doživljavamo na nov način. Kao da su nam se oči – ponajprije one nutarnje – otvorile. Kao da nam je srce, dotad nepomično, zadrhtalo. Zaživjelo.

Slijed zbivanja pokrene u nama neki bezazleni susret. Zapanjenost nad nečim što smo sve do tada smatrali nevrijednim pozornosti, a što nam je tankoćutno razotkrilo svoju dragocjenost. Nečija neshvatljiva požrtvovnost. Neka riječ koja bez imalo napora pohodi i pokrene sve strune našeg bića.

Odjednom uviđamo da je ono što smo smatrali obzorom našeg svijeta tek odraz naše nespremnosti da budemo ljudi. Otkrivamo neslućenu prostornost i u nama i oko nas.

Prepoznajemo se pozvani. I znamo da živjeti znači odazvati se. Biti čovjek i ljudima i Bogu.

Razumijemo da biti čovjek znači pristati na svoje rođenje, pristati na život u koji nas Bog upućuje, ne tražeći unaprijed odgovor na sva pitanja

Da se nije dogodio taj dan, bilo bi kao da se i nismo rodili. Tek preporođeni istinski smo rođeni. I ta nas preporođenost istodobno uvodi u skromnost i u zanos. Razumijemo da, moguće, koliko god bili preporođeni, nikada nećemo biti dovoljno, kamo li do kraja, rođeni. Ali, jednako tako, razumijemo da nam se valja bez odgađanja odlučiti do kraja. I živjeti darovano iskustvo.

Razumijemo da biti čovjek znači pridodati se Božjem trudu, biti raspoloživ drugima na putovima njihovih rađanja

Razumijemo da biti čovjek znači pristati na svoje rođenje, pristati na život u koji nas Bog upućuje, ne tražeći unaprijed odgovor na sva pitanja. Razumijemo da biti čovjek znači pridodati se Božjem trudu, biti raspoloživ drugima na putovima njihovih rađanja. Ne pristati na umor, na odustanak.

Preporođen čovjek svjestan je da nije vlasnik svog života. Darovana novost života najuvjerljivije mu na to ukazuje. Zahvalnost za tu novost bitno ga određuje u njegovoj čovječnosti i on zbog toga ne traži ništa osim da, ne procjenjujući zahtjevnost i značenje svog truda, učini što je do njega. Ali da to učini punim srcem i do kraja.

Autor teksta “Dogodi se dan” je kršćanski pisac i kolumnist Stjepan Lice, a tekst je ulomak iz njegove knjige “Prostranije ogledalo“. U knjizi se nalaze i drugi tekstovi koji su objavljivani u časopisu te na portalu “Svjetlo riječi”.