Te riječi Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? pripadaju psalmu 22, 1. To je mesijanski psalam kralja Davida koji govori o Isusovu raspeću. Kada Isus na križu govori te riječi, to biva jedini put da Isus u Evanđelju Boga ne naziva Ocem. Ali to ne znači da je Isus izgubio blizinu sa svojim Ocem. Ponavljanje imena u židovskoj tradiciji označava blizinu s osobom čije se ime ponavlja. Tako Isusovo ponavljanje Bože moj, Bože moj govori nam da se Isus nije udaljio od svoga Oca, piše fra Stjepan Hrkač, OFM za portal Franjevačka mladež.

Isusovo raspeće počelo je o trećoj uri, a tama je po svoj zemlji nastala od šeste do devete ure. Dakle Isus je tri sata bio u tami

Evanđeoski redak prethodan Isusovu vapaju Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? pomaže nam rasvijetliti uzrok tog Isusova vapaja. A o šestoj uri tama nasta po svoj zemlji sve do ure devete. Isusovo raspeće počelo je o trećoj uri, a tama je po svoj zemlji nastala od šeste do devete ure. Dakle Isus je tri sata bio u tami. Ta tama ukazuje na Božju odsutnost. Gdje je tama, nema svjetla, Božje prisutnosti. Isus je u to vrijeme tame nosio grijehe svijeta. Grijeh je tama, uzrok tame. On je jedini razlog zašto je Isus prošao tu agoniju Božje odsutnosti. Isus je u to vrijeme visio na križu u najgorim mukama. Osim što je trpio teške muke na križu, u njima je sada trpio i ostavljenost Očevu. Trpjeti nije nimalo lako, ali bez osjećaja da je Bog s tobom to je pravi pakao. U paklu ljudi trpe bez osjećaja Božje prisutnosti. Mogli bismo reći da je Isus prošao paklene muke da bi nas otkupio od grijeha, da bi nas spasio.

U paklu ljudi trpe bez osjećaja Božje prisutnosti. Mogli bismo reći da je Isus prošao paklene muke da bi nas otkupio od grijeha, da bi nas spasio.

I nama to Isusovo iskustvo osjećaja Božje odsutnosti pomaže da shvatimo da je to samo osjećaj. Trebamo biti svjesni da nas Bog pripušta toj tami da bi nas duhovno izgradio. Mi smo često navezani na svoje osjećaje i stalno želimo bili u Božjoj prisutnosti jer to nam čini ugodu koja stvara duhovnu navezanost pa kada Bog malo povuče svoju prisutnost, nastaje velika nesigurnost jer smo se za Boga vezali osjećajima. Osjećaji Božje prisutnosti slika su Tabora gdje je Božja prisutnost, gdje Petar želi graditi sjenice i ostati. Golgota je, pak, mjesto trpljenja, odsutnosti Božje prisutnosti. No da bismo napredovali u duhovnosti, ne možemo samo biti na Taboru, moramo ići u svakodnevicu života, prihvatiti svoj križ, svoju Golgotu. Bez prihvaćanja križa nema slave i promjena u našem životu, ne mijenjamo se. Tako mnogi odustaju od vjere kad dođu neki križevi. Vjera nije samo osjećaj. Treba ostati vjeran i kad dođu križevi, kao Isus.

No da bismo napredovali u duhovnosti, ne možemo samo biti na Taboru, moramo ići u svakodnevicu života, prihvatiti svoj križ, svoju Golgotu.

Isus je na križu u svojem trpljenju ispustio svoj krik bola Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? I u Getsemanskom vrtu u svome križu tjeskobe, straha i užasa rekao je: Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. (Mt 26, 39) Tako i mi kad osjetimo težinu križa, možemo reći: Bože, ne mogu više, umoran sam. To je samo znak poniznosti kojim priznajemo svoju krhkost pred Bogom, da smo ograničeni i da bez Njega ne možemo ništa. Bog kao da nas ponekad do naših granica drži u našemu križu da bismo došli do ruba. Tada se pitamo: Koliko još, Bože? Dokle ću trpjeti? Kukanje u boli nije znak odbacivanja križa. Jeremija je rekao: Proklet bio dan kad se rodih. (Jr 20, 14) Zna Bog da kukamo zbog tame boli. No kad se čovjek malo sabere, dolazi k sebi pa poput Isusa može reći: Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti. (Mt 26, 39) Ti znaš, Bože, što je najbolje za mene. Vjerujem ti, vodi me u mome križu.