Kad god netko sazna da sam trčao utrku od 100 milja, obično postavi dva pitanja; “zašto?” i kako?” Na prvo pitanje je teško, ako ne i nemoguće, odgovoriti. Ako nije odmah očito zašto bi netko to želio učiniti, onda vjerojatno neću moći objasniti. Za većinu ljudi koji vole ove stvari, radi se o pronalaženju svojih granica i prelasku preko njih, osvajanju nečeg teškog i uživanju u čistoj smjelosti pothvata, piše Daniel Stewart na portal Catholic Gentleman.

Pitanje “kako” je malo jednostavnije. Samo nemojte prestati trčati. Većina utrka od stotinu milja odvija se na stazama, obično u planinama. Na svakih pet milja postoje stanice za pomoć koje su opskrbljene hranom, vodom, prvom pomoći i drugim potrepštinama. Utrke su neprekidne tako da nema pauze za drijemanje. Možete se zaustaviti i odmoriti ako želite, ali mjerač vremena stalno otkucava i sjedenje otežava ponovno ustajanje. Neprekidna priroda utrke znači da će se barem dio utrke voziti u mraku pa su prednja svjetla neophodna. I to je otprilike to. Nastavite piti, nastavite jesti, nastavite se kretati.

Do nedavno, nikad ne bih zamislio da se bavim ovim stvarima. Odrastao sam s prilično iscrpljujućom astmom. Kako sam rastao, simptomi astme su mi se smanjivali. Počeo sam uživati ​​u kratkim trčanjima, možda kilometar ili dva. Ponekad dalje, ali nikad vrlo brzo. I uvijek sam morao nositi svoj inhalator za hitne slučajeve. Onda sam, prije otprilike tri godine, s prijateljem na poslu počeo razgovarati o trčanju. Uvjerio me da isprobam 9 milja i pomogao mi je shvatiti kako trenirati.

Nakon što sam prešao tih 9 milja (udaljenost koja mi je samo nekoliko mjeseci prije bila nezamisliva) prijavio sam se za polumaraton i ubrzo počeo često trčati sa grupom dugoprugaša. Većina ovih ljudi voljela je trčati “ultramaratone” koji su utrke dulje od 26,2 milje i obično se trče na stazama umjesto po pločniku. Ubrzo su me uvjerili da se okušam u utrci od 35 milja u planinama sjeverne Georgije. Preživio sam i odjednom sam se uvjerio da su moguće i veće udaljenosti. A sve je to dovelo do utrke na 100 milja na stazi Pinhoti u sjevernoj Alabami. Trebalo mi je 26 sati i koštalo me nekoliko noktiju na nogama, ali uspio sam.

Utrka duhovne izdržljivosti

Mnogi komentatori su istaknuli da su se pisci Svetih pisama oslanjali na grčko-rimsku atletiku i događaje poput antičkih olimpijskih igara.

Teško je voditi ovakvu vrstu utrke bez razmišljanja o učestaloj upotrebi Pavlovih trkaćih analogija i terminologija. U 1. Korinćanima 9 on piše: “Ne znate li: trkači u trkalištu svi doduše trče, ali jedan prima nagradu? Tako trčite da dobijete.” U poslanici Filipljanima kaže: “U dan Kristov imat ću razloga za slavu jer nisam uzalud trčao niti se uzalud trudio.” A autor Poslanice Hebrejima potiče kršćane da “trči s izdržljivošću trku koja je pred nama”. Mnogi komentatori su istaknuli da su se pisci Svetih pisama oslanjali na grčko-rimsku atletiku i događaje poput antičkih olimpijskih igara. No, iako je to zasigurno istina, nijedna drevna rasa nije zahtijevala postojanost koju propisuje Sveto pismo. Na Olimpijskim igrama najduža utrka bila je dolichos na sićušnih 3 milje.

No, sveti Pavao i drugi pisci pažljivo su odabrali svoju analogiju jer je duhovni život zasigurno trčanje izdržljivosti, a ne nešto za što treniramo, a zatim dovršavamo u nekoliko trenutaka, trčimo što je više možemo i onda stanemo. Umjesto toga, poput utrke od 100 milja, naš duhovni život je duga i naporna borba uz planine i dolje u doline, uski put posut kamenjem i korijenjem, utrka koja vijuga kroz iscrpljenost i uzbuđenje i koja ponekad ostavlja trkača da razmišlja, “O čemu sam mislio? Ne želim ovo više raditi.”

Dok duhovni život dijeli slične izazove s ultramaratonima, ta dva nastojanja također zahtijevaju slične strategije i pristupe kako bi bili uspješni. Naučio sam dosta lekcija dok smo trenirali za duge utrke, a ovdje mislim da su one najprimjenjivije i za duhovnu utrku.

Nastavite puniti gorivo

Tijekom maratona i kraćih utrka trkači piju vodu i sportske napitke. Mogli bi čak pojesti ugljikohidrate ili energetski gel koji je u osnovi šećer u tubi. Ali ovo neće smanjiti za ultramaraton. Morate unijeti puno više kalorija kako biste nadomjestili ono što gubite u tom trenutku i pripremili se za ono što ćete proći kasnije. I ne trebate samo ugljikohidrate koji brzo sagorijevaju, već i više masti za punjenje. Stanice pomoći na ultrasima obično su opskrbljene voćem, kolačićima, krumpirima, perecima i slatkišima (gumasti medvjedići su moj osobni favorit). Na dužim utrkama ova standardna cijena karte raste i uključuje sve, od sendviča za doručak (vjerojatno ćete ionako trčati tijekom jutra), kiselih krastavaca, juhe s rezancima, kolača, slanine i stotinu drugih stvari koje bi samo nekome tko je upravo trčao zvučalo ukusno 50 milja i treba trčati još 50.

Trčanje ultramaratona bez punjenja jednostavno nije moguće. A ne vodi ni našu duhovnu utrku. Isus je rekao: “Ne živi čovjek samo o kruhu nego o svakoj riječi koja dolazi iz Božjih usta.” Naravno, citirao je Sveto pismo. I tako, poput Isusa, moramo konzumirati Božju riječ u Svetom pismu. Također moramo redovito konzumirati Riječ Božju u Euharistiji! Kakva bi bolja hrana mogla postojati od Tijela Kristova? Sakramenti daju milost kakvu ništa drugo ne može i koliko je potrebno duhovnom životu kao što su hrana i voda tjelesnoj utrci.

Trčite s prijateljima

Nikada ne bih završio svoju utrku od 100 milja bez prijatelja. Na treningu, imati prijatelja za trčanje značilo je imati nekoga tko će me ohrabriti i uvjeriti da je moguće nastaviti. Ponekad su to činili svojim riječima, a ponekad me jednostavno njihova prisutnost tjerala da trčim. Ovi iskusniji trkači također bi mi mogli dati savjete na putu. A njihova izdržljivost, snaga i držanje bili su stalni vodič. Kad sam sam, duboko u šumi, lako je malo popustiti ili jednostavno stati da prošetam. Ne toliko kada su u blizini drugi trkači.

Kao katolik, toliko je važno da se okružim jakim i čestitim katolicima. Ne samo zato da mogu postavljati “katolička pitanja” već da me mogu ohrabriti i verbalno i jednostavno kroz svoje postupke. Naravno, nemam samo svoje prijatelje i mentore, imam i “veliki oblak svjedoka”, sve svece koji su prošli prije mene. Ovi sveti ljudi podsjećaju nas da su izvanredni i kreposni životi mogući u svim okolnostima. A sveci nas bodre do cilja! Oni mole za nas i uvijek nam prave društvo.

Neumoljiv napredak naprijed

Među ultratrkačima postoji izreka da je sve što je potrebno za završetak utrke “nemilosrdni napredak naprijed”. To je ono što ove utrke čini tako teškim, ali i tako nagrađujućim. Budući da se utrke odvijaju na kamenitim stazama i često prolaze kroz noć, vrlo je uobičajeno da trkači padaju više puta. A umor mišića prilično je čest kada se dulje trči. Nisu rijetke ni želučane tegobe. Na jednoj od najprestižnijih utrka na 100 milja prije nekoliko godina, trkač je užasno startao, pozlilo mu je, povratio je sa strane staze, ali se oporavio i nastavio. Ne samo da je završio već i pobijedio! Dakle, završetak utrke ne zahtijeva samo jake mišiće. Potrebna je mentalna čvrstina da se ustane i pritisne bez obzira na sve. Ponekad pritiskanje ne znači trčanje visoko i snažno. To znači progurati se kroz umor i bol, ponekad ne brže od puzanja. Ali, sve dok je napredak naprijed, on se računa. Gubite samo ako odustanete.

Isto vrijedi i za naš duhovni život. Mi smo grešni! Padamo. Ali pad nije kraj naše duhovne utrke. Bog nam je dao prekrasan sakrament pomirenja kako bismo se mogli oporaviti, obnoviti, pomladiti i spremni i ustrajno nastaviti dalje. Naravno, nisu samo jednostavne pogreške one koje nas sprječavaju da dobro vodimo svoju utrku. Postajemo umorni i depresivni. Imamo sumnje. Proživljavamo sve vrste iskušenja i teškoća. I upravo u tim vremenima može nam dobro poslužiti ultratrkačka izreka o “nemilosrdnom napretku naprijed”. Moramo pritisnuti čak i kada bismo radije samo predahnuli. Moramo se prisjetiti svojih zavjeta i teći dalje čak i kada molitva ne dolazi lako, kada se sramimo svojih pogrešaka i kada jednostavno ne osjećamo toliko radosti. Naš napredak može biti spor, ali ova vrsta ustrajnosti će osvojiti slavu. Velika većina svetaca nije rođena natprirodno dobra. Bili su to normalni muškarci i žene koji su uvijek iznova padali i ustajali. Ali nikada nisu prestali. Stisnuli su na najjače kako bi pobijedili u utrci!