U noći 23. studenog 1990., oko 1 i 30, godine maskirani teroristi na cesti Obrovac-Benkovac napali su policijsku patrolu i teško ranili Gorana Alavanju i Stevana Bukaricu koji su sjedili u prednjem dijelu auta, dok je Jovo Graovac koji je sjedio na stražnjem sjedištu ostao neozlijeđen. Ubojice su svu trojicu izbacili iz automobila, oteli oružje i pobjegli s vozilom. Uskoro je iz Obrovca na mjesto događaja stigla hitna pomoć koja je dvojicu ranjenika prebacila u zadarsku bolnicu. Stevan Bukarica uspješno je operiran no Goran Alavanja preminuo je od posljedica ranjavanja.
Goran Alavanja, Srbin po nacionalnosti, prvo je ime na policijskim popisima neriješenih ubojstava od 1990. do 2001. godine, a danas se njegovo ime uglavnom koristi za samopromidžbu lijevih medija koji tvrde da se tadašnje hrvatsko vodstvo sramilo i zataškalo da je prva žrtva Domovinskog rata po nacionalnosti Srbin. Doista, Goran Alavanja našao se u registru hrvatskih branitelja te mu je priznat taj status kao i 111 dana ratnog staža u borbenom sektoru, a na svečanosti u Skupštini općine Zadar, dodijeljen mu je Orden Petra Zrinskog i Krste Frankopana kojim se odlikuju pali za hrvatsku državu. Ipak, priča ima i svoju drugu stranu.
Goran Alavanja pokopan je 25. studenog na mjesnom groblju u Karinu Donjem, a napetoj atmosferi pridonijelo je i to što je na sprovod stigla delegacija PU Zadar suprotno želji Goranovih roditelja koji su odbili prisustvo predstavnika MUP-a i zabranili im održavanje bilo kakvog oproštajnog govora. Tako se sprovod pretvorio u antihrvatski skupna kojem su govorili djelatnik Policijske stanice Benkovac Zelenbaba te Zdravko Zečević, gradonačelnik Benkovca, koji je u govoru usmjerenom protiv hrvatskih vlasti uz ostalo istaknuo “da je pokojnik služio režim kojeg ni sam nije volio i da je za taj režim izgubio glavu”.
No pravo je pitanje koji je režim služio Goran Alavanja u trenutku kada je ubijen. Na njega je odgovor pokušao dati povjesničar Ilija Vučur iz Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata:
Goran Alavanja rođen je 15. rujna 1963. u Benkovcu, odrastao je u Karinu Donjem, a srednju školu za unutarnje poslove završio je u Zagrebu. U službu unutarnjih poslova stupio je 1982. na radnom mjestu operativnoga radnika za regulaciju prometa u Policijskoj stanici Biograd na Moru, a u Zagrebu je izvanredno studirao na Višoj školi za unutrašnje poslove. U Policijskoj stanici Biograd raspoređen je 1. svibnja 1990. na odgovornije radno mjesto operativnoga radnika za kriminalističko-tehničke poslove. U odgovarajućem rješenju Policijske uprave Zadar ustanovljeno je da Alavanja ispunjava sve zakonom propisane uvjete.
Ali 1. srpnja 1990. Alavanja je, na vlastiti zahtjev, premješten u Policijsku stanicu Benkovac na niže rangirano radno mjesto. Iako je Alavanja u molbi za premještaj kao razlog naveo bolest majke, čini se da su razlozi druge prirode. Naime niz policajaca srpske nacionalnosti u ljeto 1990. prešao je u policijske stanice koje su bile na općinama zahvaćenim pobunom poput općine Benkovac. I Bukarica, koji je bio u napadnutoj patroli 1994. je zapisao: „zbog opće poznatih razloga, notornih činjenica, vratio sam se u Republiku Srpsku Krajinu u cilju obrane iste i dana 1. novembra 1990. g. formalno-pravno premješten iz tadašnjeg SUP-a Zadar u SJB Benkovac“.
Ključni dokument za ustanovljavanje političkoga opredjeljenja, odnosno lojalnosti Gorana Alavanje Republici Hrvatskoj peticija je 142 policajca Policijske uprave Zadar, većinom srpske nacionalnosti, usmjerena protiv politike novoizabranih hrvatskih vlasti. U studenom 1990. svega par tjedana prije pogibije potpisao ju je i Goran Alavanja. Za ustanovljavanje pripadnosti, odnosno lojalnosti Gorana Alavanje Republici Hrvatskoj ili pobunjenim Srbima nesumnjivo je važan status koji je on postumno imao u vlasti, institucijama i javnosti na pobunom zahvaćenom području. Po tom pitanju možemo iz Vučuovog članka isčitati kako je na popisu “poginulih pripadnika milicije RSK” MUP-a Republike Srpske Krajine krajem rujna 1992. ime Gorana Alavanje na prvom je mjestu među 55 poginulih policajaca iz SUP-a Knin.
Osim toga njegovo je ime i u „Izvještaju o poginulim pripadnicima jedinica SAO Krajine, Opština Benkovac“, a tijekom rata njegovi su roditelji primali novčanu pomoć i bonove kao obitelj poginulog pripadnika milicije RSK. Ministarstvo obrane Republike Srpske Krajine također je vodilo evidenciju poginulih boraca, pa je napravljen i karton poginuloga Gorana Alavanje, u kojem se kao uzrok smrti navodi da je “poginuo od ustaške terorističke grupe” kao pripadnik “ratne jedinice” Policijske stanice Benkovac.
Iz svega navedenog postaje jasno kako Goran Alavanja nikako ne može biti prvi poginuli hrvatski branitelj iako mu, kao što smo rekli, to de iure hrvatska država priznaje. Na koncu pitanje koje ostaje visiti u zraku jest čija je odgovornost smrt Gorana Alavanje. Istraga koju je proveo MUP RH na kraju je kao organizatore i počinitelje oružanog napada označila zločinca iz II. svjetskog te Domovinskog rata Simu Dubajića i njegovu odmetničku skupinu s Velebita.
Borna Marinić / Foto: HKM
Borna Marinić magistar je povijesti koji se niz godina bavi temom Domovinskog rata. Od 2013. uređuje i vodi Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat. Autor je više knjiga i dokumentarnih filmova na temu Domovinskog rata, a kao novinar radio je dvije godine u HRT-ovoj emisiji TV Kalendar. Od ožujka 2019. uređuje i vodi emisiju Domoljubne minute na Hrvatskom katoličkom radiju. Vlasnik je obrta CroHis kojim promiče vrijednosti Domovinskog rata.