Njihov suborac Ronald Lovreković svega se prisjetio:

“To jutro 1. veljače 1993. godine počelo je kao i proteklih sedam. Ubrzo nakon što je sunce izašlo, vjerojatno nakon što se bradata horda nadojila kave sa rakijom, ili prije same rakijetine, počela je kanonada po Kašiću. Za dobro jutro. Dobro, to znamo. Znali smo da će uskoro krenuti i barem pješački napad na nas jer je tako bilo svaki dan. Zauzeli smo svatko svoj položaj i čekali ono šta smo znali da dolazi iduće. Položaj za koji smo mi bili odgovorni, a pod mi mislim na pješaštvo 3. Mehanizirane satnije Oklopne bojne 4. Brigade, nalazio se u zadnjim kućama u Kašiću prema polju između Kašića i Drača. Uskoro je i počelo. Krenuo je kombinirani tenkovsko-pješadijski napad na Kašić. Ništa novoga. Takav nam je bio svaki dan od dana kada smo ušli u to gnijezdo četnika, od 24. siječnja ’93. I tako je to išlo do nekih 10 sati ujutro, četnici nasrću a mi ih odbijamo. Oko 10 sati dolazi naš zapovjednik satnik Vedran Radica i govori da su nam četnici ušli iza leđa, najvjerojatnije u toku noći, i da se nalaze negdje oko crkve. Izgleda da su zarobili i jedan naš tenk koji je iz Kašića išao u Islam na popunu. Vedro je okupio nas šestoricu pješaka, a dobrovoljno nam se pridružio i jedan momak iz 3. Gardijske Brigade. 

I tako nas osmorica krenemo prema crkvi. Kad smo došli do škole Vedro nas je rasporedio u 4 grupe po dva čovjeka. Braco Šimović i ja smo dobili zadaću da krenemo desnim bokom kroz vrtove i ograde prema crkvi. Zadatak je zvučao relativno jednostavno: idite po desnom boku dok ne dođete u visinu crkve i uspostavite kontakt sa neprijateljem te ga pokušajte potisnuti prema sredini sela kuda će nastupati Vedran sa ostalih pet ljudi. Nas osam na, kako se kasnije ispostavilo, između 20 i 30 Vukova sa vučjaka. Naravno mi taj detalj u tom trenutku nismo znali.

I krenemo tako Braco i ja kroz vrtove, preko suhozida paralelno sa zadnjim redom kuća i uskim poljskim putom, držeći se zaklona gdje god smo mogli dok nismo došli u visinu zadnje kuće prije crkvenog dvorišta. Tu smo zastali dok malo bolje ne upoznamo situaciju ispred nas. Vidjeli smo naš tenk 55-icu parkiranu točno između te zadnje kuće i zida od crkvenog dvorišta, okrenutog zadnjim krajem prema nama. Nigdje nikoga drugoga. Krenemo mi da se malo približimo i kad smo došli na nekih 5-6 metara od tenka odjednom su počeli izvirati vojnici. Moram ih nazvati vojnicima, iako su bili neprijateljski, zato što jesu bili to. Svi su bili uredno ošišani i obrijani obučeni u američke maskirne uniforme. Izgledali su kao i većina nas. Točno u istom trenutku kad je Braco krenuo pretrčat tih 5-6 metara do kuće jedan je njihov počeo izlaziti iz kupole tenka a drugi je izašao iza kuće i stao između tenka i kuće. Braco pognut, u jednoj ruci puška, u drugoj ruci zolja i kreće prema kući, ovaj je izletio iz tenka k`o da je na raketni pogon, onaj drugi diže pušku i puca prema Braci, ja to sve gledam preko cijevi svoje puške i istovremeno pucam prema njima. Vidim da je Braco pogođen. Neprijatelja više nema na vidiku i pomažem Braci da dođe do zida kuće. Nismo mogli tu ostati i nekako smo se uspjeli odvući nekih 30-ak metara nazad uza zid te kuće do njenog drugog kantuna. Braco nije mogao dalje ali tu smo se barem mogli pokušati obraniti. Ako ništa drugo bar nam sa te strane nisu mogli prići bliže od tih 30-ak metara jer nije bilo nikakvog zaklona. Tu stranu je pazio Braco, iako je bio ranjen. Drugu stranu sam pazio ja. 

Idućih 5-6 minuta sam malo previjao Bracu pa malo pucao po neprijateljima da nam ne bi prišli blizu jer su baš sa te strane i pokušavali doći do nas dvojice. Kad sam završio sa prvim zavojima bilo je već malo lakše. Barem nisam morao raditi dvije stvari istovremeno a i krvarenje sam uspio poprilično zaustaviti. Palo mi je na pamet da smo skroz nadrljali ako bilo tko od nas dvojice bude pogođen jer sam sve prve zavoje što smo imali već potrošio na Bracu. Još smo se nekih pola sata tako branili od najezde a onda se polako sve smirilo. Neprijatelja više nismo vidjeli. Ostalo nam je samo čekati i nadati se da će nas naši naći prije njih. I nakon uru i nešto i našli su nas.

Kad su se dovezli do nas dvojice ukrcali smo Bracu u transporter da ga odvezu nazad u Islam u sanitet. Ubrzo je i tenk otišao za transporterom prema Islamu. Ostali smo samo Vedran Radica, Miro Stupalo i ja. Kaže meni Vedran da uzmem zolju i onesposobim naš tenk da ga se neprijatelj ne dočepa i taman kad sam zoljom nanišanio u motor tenka uhvati me Vedro za rame i kaže ‘Nemoj ga, vratićemo se mi nazad’. U tom trenutku su opet počeli zujat metci oko nas. Horda nas je sustigla i bilo je vrijeme da i mi krenemo. Nakon kraće prepirke tko će se prvi povlačit a tko zadnji krenuli smo i mi iz Kašića kroz šumarak nazad u Islam. Nakon nekog vremena prestala je pucnjava iza nas i tako smo znali da ne idu za nama pa smo mogli usporiti. Izgleda da im je cilj bio samo vratiti Kašić. Dok smo tako hodali prema Islamu kažem ja Vedri: ‘Ja ti se gore više ne vraćam’. On me samo pogledao i rekao ‘Oćeš, oćeš’. Više nismo progovorili do Islama.

Kad smo stigli u Islam dolje smo zatekli brdo vojske. Kompletna linija Kašić-Lakići se povukla nazad u Islam. Tada sam prvi put čuo da je naš Božo Budiša nestao. Još jutros je krenio u plavom fiatu 132 da odveze municiju za za naš transporter ali nikad nije stigao do nas na položaju u Kašiću. Znali smo da su ga ili zarobili ili ubili. Ja sam do tada već bio totalno iscrpljen, i fizički i psihički, i otišao sam sjesti na zidić da se malo odmorim.” 

Ubrzo Ronald Lobreković od svojeg zapovjednika dobiva zapovijed da u Kašić povede krupu od 15-ak pripadnika 3. brigade. Zadaću je unatoč iscrpljenosti spremno prihvatio:

“Kad smo se popeli kroz groblje u selo malo su nas poklopili sa minobacačima. Morao sam motivirati svoju grupu da brže potraže zaklon kad mine dolijeću. Uspio sam u svoj toj strci vidjeti i plavog fiata 132 izguranog pored ceste i znao sam da je to auto sa kojim se naš Božo odvezao put Kašića. Vidio sam i izrešetan mali kamion na proširenju ispred crkve za kojeg se kasnije ispostavilo da je pun naših mrtvih gardista iz 3. Brigade, ali mi to u tom trenutku nismo znali. U to se i naš oklop dovezao do nas u Kašić i krenuli smo u čišćenje sela. I to smo uspješno odradili do nekih 4 popodne. Došli smo na iste položaje sa kojih smo jutros oko 10 sati krenuli vidjeti što se to događa nama iza leđa. Kašić je ponovno bio u hrvatskim rukama. Pješadija je na liniji, tenkovi i transporteri malo iza, sve na svom mjestu.

Točno u centru sela stajao je zapaljeni tenk, 55-ica, i mala grupica ljudi okolo. Otišao sam do njih i tada sam saznao što se jutros tu odigralo. Taj zapaljeni tenk je bio naš tenk kojeg smo zarobili osam dana prije kad smo ušli u Kašić prvi put. Zapovjednik tog tenka je bio Eugen Strikić. Jutros kad su četnici upali u selo išao je i njihov tenk sa njima. Na Strikinom tenku je radio motor i zato nije čuo četnički tenk koji se dovezao sa druge strane kuće. Izgleda da je on znao točno gdje je Strikin tenk jer se izvezao između kuća sa već okrenutom kupolom u pravom smjeru i napunjenim topom. Pucao je kumulativnom granatom i pogodio u otvoreni luk zapovjednika tenka. Netko je tada rekao da je Strikino tijelo još uvijek u tenku. Popeo sam se preko pogonskog zupčanika na poklopac motora i zakoračio prema kupoli. Vidio sam otvoreni luk sa rupom od kumulativnog mlaza a kad sam pogledao dolje u kupolu na mjestu zapovjednika tenka je bilo Strikino tijelo. Bez glave.”

Iduće jutro pripadnici 4. brigade, iscrpljeni i izmučeni nakon 12 dana svakodnevnih i cjelodnevnih borbi povučeni su iz Kašića u bazu u Šepurinama.

Borna Marinić / Foto: HKM

Borna Marinić magistar je povijesti koji se niz godina bavi temom Domovinskog rata. Od 2013. uređuje i vodi Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat. Autor je više knjiga i dokumentarnih filmova na temu Domovinskog rata, a kao novinar radio je dvije godine u HRT-ovoj emisiji TV Kalendar. Od ožujka 2019. uređuje i vodi emisiju Domoljubne minute na Hrvatskom katoličkom radiju. Vlasnik je obrta CroHis kojim promiče vrijednosti Domovinskog rata.