Donosimo fragment sjećanja:

“Ja sam imala 11 godina i mnogo toga mi nije bilo jasno kao i mnogima mojih godina. Ali navikneš se i na to pucanje i na te sirene i granate i nastaviš nekako dalje. Dijete si, hoćeš da živiš, učiš, da se prvi put zaljubiš. Škola nije počela i nije se znalo kad će. (…) Nakon tih nekih napada i izbjeglištva kod baba i djedova po okolnim selima, svi smo se nekako u oktobru vratili kućama i nastavili uobičajeno, da se igramo i da budemo djeca. Još uvijek tu i tamo neka sirena i granata i povici roditelja da se igramo u zaklonjenom i ako nešto čujemo da trčimo kuci. Mi djeca nastavili po starom, ali ipak sve je drugačije i mi smo ozbiljniji. Nije bilo struje, a voda za piće nije bila sigurna. 

Tata je nastavio da vozi autobus. Često je vozio za Bosnu. Tamo još nije bilo rata, moglo se svašta kupiti. Kod nas trgovine nisu radile. Toga 4. novembra 1991. otišli su on i mama. On da popravi autobus, a ona da kupi nama čizme za zimu. Mi smo ostali sa Kozbašićima. Čini mi se da se sjećam svakog detalja tog dana. Bilo je prohladno, malo maglovito izjutra, ali kasnije lijepo tako da smo se igrali vani. Sjećam se i par granata i kako se krijemo u našoj garaži držeći našeg psa Denu, koja je još bila štene, da se ne boji. Igrali smo se i kod Kozbašića u kući. (…)

Sjećam se dobro i jutra poslije. Ujutro mama nas šalje do Kozbašića da dođu na kafu. Gogi i ja u gumenim čizmama idemo preko livade. Hladnjikavo, maglovito jutro. Još na livadi primijetim kako je njihov balkon na spratu otvoren i kako bijela zavjesa viri van i leprša kao bijela zastava…kao neka predaja. Izgleda malo zastrašujuće. Penjemo se preko ograde u dvorište. Ulazna vrata širom otvorena. Ušli smo unutra. Nismo nikog zvali, nismo riječ progovorili nas dvoje. Ja sam išla naprijed i bila sam obuzeta svim tim zapažanjima da sam i zaboravila na mog malog brata koji me je u stopu pratio. 

U dnevnoj sobi i kuhinji mrak, rolete još spuštene i svjetlo dolazi samo kroz mali prozor na kuhinji. Ugaona garniture u dnevnoj sobi rasklopljena, tu su obično u posljednje vrijeme svi zajedno spavali. Jorgan i jastuci svuda i vidi se nečija noga. Mislim da je Alenova. Jedan jastuk na dnu ležaja malo crven, ali čudno crven, nekako svijetlo crven kao isparan. Mislim možda spava. Bez riječi se penjemo uz stepenice. I dalje obuzeta svime ni ne primjećujem da je Goran sa mnom. Drvene stepenice koje su vodile na sprat bile su pokrivene bijelom prašinom koja obično nastane od zida ako se brzo trci. Sa vrha stepenica mogu da vidim u sobu od čika Milana i teta Goge, vrata su otvorena sirom, polako se približavam sobi. Oni obučeni, u papučama leže na trbuhu na krevetu. 

Nismo ulazili do kraja u sobu, zaustavili smo se pored vrata i to je bilo dovoljno. I dalje nismo razumjeli ništa. Okrenuvši se od te sobe vidjela se Tamarina soba otvorena a na podu barbike kojima smo se jučer igrale kao i gomila nekog starog novca, kao da je neko nešto tražio. Mi nismo ostavile taj nered. Krenula sam prema Alenovoj sobi. Bila je zatvorena. Uhvatila sam rukom za kvaku i čini mi se kao vječnost stajala tako. Nisam ni pokušavala da otvorim vrata. Kao da me je nešto spriječilo da uđem, kao da mi je neko šaptao idi i ne ulazi. 

Okrenula sam se i krenula napolje, prolazeći kroz dnevnu sobu negdje u hodniku me obuzela jeza i počela sam da trčim ka ulaznim vratima. Uhvatila sam se za štok od vrata da se obujem i pola njega je otpalo. Tad sam shvatila da su vrata provaljena. U tom momentu Gogi je zaplakao da ga sačekam. Sačekala sam ga da se obuje i preko iste ograde otrčali kuci. Dočekala nas je mama. Sjećam se kako sam gledala u nju i rekla nešto se desilo. A ona valjda po mom izgledu i po očima mogla je da shvati da nije ništa dobro.”

Borna Marinić / Foto: HKM

Borna Marinić magistar je povijesti koji se niz godina bavi temom Domovinskog rata. Od 2013. uređuje i vodi Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat. Autor je više knjiga i dokumentarnih filmova na temu Domovinskog rata, a kao novinar radio je dvije godine u HRT-ovoj emisiji TV Kalendar. Od ožujka 2019. uređuje i vodi emisiju Domoljubne minute na Hrvatskom katoličkom radiju. Vlasnik je obrta CroHis kojim promiče vrijednosti Domovinskog rata.