U današnjim Domoljubnim minutama posebno ćemo se prisjetiti i Krešimira Kobera, također pripadnika Bojne „Zrinski“. Kada je na današnji dan 1993. poginuo imao je tek 21 godinu. Rođen je 12. listopada 1972. godine u Zagrebu. Odrastao je u obitelji Milana i Lucije uz starijeg brata Roberta. Trenirao je džudo, a rekreativno igrao i nogomet. Nakon osnovne i srednje zdravstvene škole upisao je studij kriminalistike koji je prekinut Domovinskim ratom.
U listopadu 1991. Kober se priključio pričuvnom sastavu MUP-a, a u siječnju 1992. godine raspoređen je u 1. gardijsku brigadu „Tigrovi“ s kojom prolazi zapadno-slavonsko te dubrovačko ratište. U siječnju 1993. godine postao je pripadnik elitne Bojne „Zrinski“. Suborci ga se sjećaju kao izuzetno hrabrog i požrtvovnog bojovnika koji je postavljene zadaće izvršavao savjesno i bez pogovora, pa makar one značile i smrt koja ga je na koncu i zatekla. pokopan je na zagrebačkom Mirogoju gdje se pored ostalih od njega oprostila i profesorica Olivera Herjavec iz Zdravstvenog obrazovnog centra idućim riječima:
„Odgajamo mlade ljude, nekad nesvjesni koliki potencijali leže u njima i s koliko ljubavi prema Domovini rastu, svjesni da smo Domovina svi mi; obitelj, prijatelji, dragi krajolici, sretni dani. Jedan od takvih vedrih i nasmijanih naših učenika bio je i Krešo. Voljele su ga djevojke, imao je širok krug prijatelja. I kada smo svi bili zatečeni agresijom na Hrvatsku, napustio je studentske klupe u koje je tek sjeo, shvativši da je trenutačno važnije braniti Domovinu na bojištu. Nije bio jedini, ali je bio medu najupornijima. Javio se kao dragovoljac jer se nije mirio s patnjama svoga naroda i nastavio je put kojim je krenuo po mnogim bojištima diljem Hrvatske od ravne Slavonije do dubrovačkih vrleti. Kao profesori, divili smo mu se na toj čvrstoj opredijeljenosti – da još treba Hrvatskoj: i kao da mu je svako novo ratište, razorene kuće, protjerani narod i patnja s kojom se susretao u stvarnosti, davalo novi poticaj da ga još Domovina treba. Kada sam ga, slučajno, zatekla na telefonu u Zagrebu imala sam potrebu reći, a sada i ponoviti: ‘Ponosna sam što sam Ti predavala, Krešo’znajući da tako osjećaju i sve moje kolege, misleći da mu manje ne možemo reći, a osjećali smo mnogo više poštovanja za to mlado, odlučno i najednom zrelo biće. Takvog skromnog izraslog u pravog bojovnika nisam ga uspjela vidjeti, ali ću ga i ja – i svi koji smo ga znali, vidjeti i pamtiti nasmijanog u našoj školi: na hodniku, u ‘anfiću’, na stepenicama – i nositi u našim srcima. Laskamo si, kao njegovi profesori, da smo i mi unijeli u tijeku njegova obrazovanja barem malo humanizma i ljubavi prema svemu što čini Domovinu, ali smo svjesni da su ga časnog i poštenog odgojili njegovi roditelji, s kojima ga pratimo i predajemo u zagrljaj hrvatskoj zemlji, za ljubav koje se borio i poginuo. Dragi naš Krešo! Danas smo tu svi – tvoja generacija i mi koji smo djelomično prošli kroz tvoj kratki i mladi život. Došli smo da ti se poklonimo i zahvalimo što si ga darovao za nas i svoju Domovinu da bi imali sretnije sutra.“
Borna Marinić magistar je povijesti koji se niz godina bavi temom Domovinskog rata. Od 2013. uređuje i vodi Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat. Autor je više knjiga i dokumentarnih filmova na temu Domovinskog rata, a kao novinar radio je dvije godine u HRT-ovoj emisiji TV Kalendar. Od ožujka 2019. uređuje i vodi emisiju Domoljubne minute na Hrvatskom katoličkom radiju. Vlasnik je obrta CroHis kojim promiče vrijednosti Domovinskog rata.