„To selo više ne postoji“, započeo je sjećanje na kolegu i suborca Josip Kiš, jedan od izvidnika koji su pod Mirkovim vodstvom svakodnevno bili iza neprijateljskih linija. Prisjeća se Vučete prije rata: 

„Živio je u Slatini, bio je zidar, sagradio je mnoge kuće, a u slobodno vrijeme ribolovom.“

Početkom rujna 1991. godine, kada je u obližnjim selima Četekovcu, Čojlugu i Balincima počinjen pokolj nad nesrpskim stanovništvom, Mirko okuplja skupinu mladića iz Slatine i okolice koji se pokušavaju šumom probiti do napadnutih sela. Ubrzo je formirana izvidničko-diverzantska desetina pod njegovim vodstvom: 

„Svako jutro oko 7-8 sati mi smo kretali prema njihovim položajima i zalazili iza njih i pratili njihova kretanja. Svakog dana izviđali smo drugo područje, jedan dan Macute, pa drugi Ćeralije, treći Balince…“, opisuje Josip Kiš početke svojeg bogatog ratnog puta. U noći s 4. na 5. listopada 1991. Vučetini izvidnici, formalno u sastavu 64. samostalnog bataljuna Zbora narodne garde, krenuli su u izviđanje prema Ćeralijama: 

„Trebao je biti napad na Ćeralije i mi smo trebali osigurati da naše snage mogu što dublje nesmetano proći prema selu. Krenuli smo preko sela Lukavac i zaobišli smo prve njihove punktove. Nakon toga, pred Ćeralijama ušli smo u vatreni kontakt s neprijateljem i tada uspijevamo zarobiti poručnika Savu Tanovića“, uvodi nas Kiš polako u kobnu noć kada je Vučeta nestao. Nakon zarobljavanja zapovjednika njihovog bataljuna za borbena djelovanja, koji je kasnije razmijenjen, počelo je povlačenje: 

„Uspjeli smo se izvući do prvih hrvatskih punktova, odnosno lovačkog doma na cesti Slatina – Ćeralije. U međuvremenu u napadu na Ćeralije poginuo je jedan naš prijatelj iz Nove Bukovice, Tomislav Mikić. Njegova posada Borbeno-oklopnog vozila nije uspjela izvući njegovo tijelo, imali su ranjenih i morali su se izvlačiti. Došli su do lovačkog doma u isto vrijeme kao i mi.“

Mirko Vučeta odlučuje da se ide u izvlačenje tijela poginulog suborca i prijatelja Tomislava Mikića: 

„Krenuli smo natrag prema Ćeralijama cestom, zajedno sa specijalnom policijom iz Slatine. Došli smo do BOV-a i krenuli smo izvlačiti Mikićevo tijelo, a Mirko i Tomo Šimanović otišli su malo naprijed da čuvaju odstupnicu. I samo smo odjednom čuli kako se zapucalo na njih. Bilo je nas 5 koji smo odmah reagirali i išli vidjeti što se događa, međutim mi nismo stigli do njih jer je odmah i na nas otvorena vatra. Ispalo je da smo upali u njihovu zasjedu, da su oni znali da ćemo doći po njih. Mi smo imali vraške sreće što smo ostali živi. Tomo je bio ranjen u nogu i zarobljen je, a Mirko je nestao i nismo znali što mu se dogodilo. Ponadali smo se da ćemo saznati nešto o Mirku kada je Tomo razmijenjen no on isto nije znao što mu se dogodilo. Posljednji put vidio je Mirka kako skače u šumu i nestaje u mraku kada je na njih zapucano“, završio je sjećanje Josip Kiš. Iza sebe Mirko Vučeta je ostavio suprugu i kćer, a njegovi posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni. 

Borna Marinić – HKR – Hrvatski katolički radio/Foto: Josip Ninković

Borna Marinić magistar je povijesti koji se niz godina bavi temom Domovinskog rata. Od 2013. uređuje i vodi Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat. Autor je više knjiga i dokumentarnih filmova na temu Domovinskog rata, a kao novinar radio je dvije godine u HRT-ovoj emisiji TV Kalendar. Od ožujka 2019. uređuje i vodi emisiju Domoljubne minute na Hrvatskom katoličkom radiju. Vlasnik je obrta CroHis kojim promiče vrijednosti Domovinskog rata.