Radilo se o konvoju od gotovo 100 kamiona s humanitarnom pomoći za Novu Bilu, smještenu između Travnika i Viteza. Mjesto koje je tijekom muslimansko-hrvatskog sukoba postalo enklava prognanih Hrvata travničke općine. Konvoj je 10. prosinca 1993. krenuo iz Zagreba. Iako pod pratnjom UNPROFOR-a, danima je putovao, a na područjima pod kontrolom Armije BiH, oružano je napadan, pljačkan i zaustavljan zbog kontrole i pretraživanja tako da su prvi kamioni u Lašvansku dolinu stigli tek 20. prosinca.

Lašvansku dolinu konvoj je krenuo napuštati 22. prosinca oko 9 i 40 ujutro. Dok je konvoj prolazio kroz Uskoplje pred kamione su iz obližnjih kuća istrčali pripadnici Armije BiH i iz automatskog oružja otvorili rafalnu paljbu po kamionskim kabinama. Na licu mjesta poginuo je vozač Ante Vlaić iz Splita, rođen 1934. godine, a tri sudionika “Bijelog puta” su ranjena. U spomen na Antu Vlaića jedna ulica u Novoj Biloj nosi njegovo ime.

U međuvremenu u Lašvanskoj dolini razvile su se žestoke borbe oko Viteza. Već u 6 sati ujutro brojnim snagama među kojima su bile najelitnije brigade III. korpusa Armije BiH iz Zenice te velikim brojem mudžahedina napadnute su sve crte obrane Viteza. Istodobno civilna naselja i središte grada našli su se pod teškim granatiranjem muslimanskih snaga. Najveća tragedija dogodila se kada su elitne postrojbe Armije BiH iz Zenice, Tuzle i Sarajeva probile liniju obrane 1. bojne Viteške brigade HVO-a i zaposjele Križančevo Selo. Postrojbe Armije BiH upadom u Križančevo Selo došle su nadomak prometnice Vitez – Busovača i na samo 1 kilometar od samog Viteza.

Nakon što su pripadnici Armije BiH upali u selo, opljačkali su ga, a kuće i gospodarske objekte zapalili, no to nije bilo ono najgore. U napadu i nakon njega ubijen je veći broj ljudi, te naknadno u zarobljeništvu još 27 zarobljenika, koji su bili na popisu Međunarodnog Crvenog križa. Utvrđeno je da su ukupno bile 64, iako određeni izvori govore o 74 žrtve tog brutalnog napada. Točne informacije nisu se pravovremeno mogle saznati jer su pripadnici Armije BiH oružanom paljbom danima branili ulazak snaga UN-a u selo.

„Po svjedočenjima preživjelih, pripadnici Armije BiH, posebice pripadnici odreda El Mudžahid, iskazali su neviđenu brutalnost, neovisno o dobi žrtava. Prvim iskapanjem grobnice, u siječnju 1994. identificirano je 27 osoba, vojnika HVO-a i civila, no pripadnici muslimanskih snaga branili su daljnja iskapanja. Za zločin nije nitko odgovarao, godinama uopće nije bio čak ni predmet medijske pažnje sve dok konačno 2010. hrvatski predsjednik Ivo Josipović, kardinal Vinko Puljić i reis ulema BiH Mustafa Cerić nisu zajednički odali počast žrtvama iz Ahmića i potom Križančevog Sela“, naveo je povjesničar Tomislav Šulj u emisiji HRT-a TV Kalendar.

U borbama za Križančevo Selo, uz ostale branitelje, poginuo je i Tomo Križanac, član zapovjedništva „Viteške brigade“ HVO-a, koji se neposredno prije napada na njegovo rodno selo vratio nakon liječenja od ranjavanja, iz Splita. Nekoliko dana kasnije, u potrazi za njegovim tijelom, snajperom je ubijen i njegov otac Jozo. Unatoč teškim borbama, Vitez nikada nije pao.

Borna Marinić – HKR – Hrvatski katolički radio/Foto: Josip Ninković

Borna Marinić magistar je povijesti koji se niz godina bavi temom Domovinskog rata. Od 2013. uređuje i vodi Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat. Autor je više knjiga i dokumentarnih filmova na temu Domovinskog rata, a kao novinar radio je dvije godine u HRT-ovoj emisiji TV Kalendar. Od ožujka 2019. uređuje i vodi emisiju Domoljubne minute na Hrvatskom katoličkom radiju. Vlasnik je obrta CroHis kojim promiče vrijednosti Domovinskog rata.