U noć bez zvijezda mašta putuje,

kroz božićna svjetla predratnog doba,

Teško vrijeme zemljom luduje

čekaše mnogi, presudu kraj groba.

Dok nesretnu zemlju nebo pritišće

grom i oluja s istoka dolazi,

i krvavim stiskom ljude zavit će

dok hladnim mačem kroz srce prolazi.

Poludjeli ljudi neka oružje vrate

molitva svakog čovjeka štiti,

kad zadnje riječi pjesmu isprate,

ja ću sa tobom ponovno biti.

Proročki su ovo stihovi pjesme Renata Plavetića, mladića koji je na današnji dan 1993. godine poginuo u obrani hrvatskog naroda na oraškom bojištu. Rođen je u Zagrebu 30 godina ranije. Odrastao je u obitelji oca Petra – Branka te majke Jadranke zajedno s mlađom sestrom Ksenijom. U rodnom je gradu završio osnovnu, a zatim i srednju „Prvomajsku“ školu nakon koje je stekao zvanje elektrovaritelja. Bio je znatiželjan i temperamentan mladić koji je jako volio nogomet. Posebnu ljubav kao Bad Blue Boys gajio je prema Dinamu, ali i prema djevojci Neli kojoj je posvetio iduću pjesmu:

Postavljaš mi stol za dvoje

na kom’ za me’ mjesta nema,

nek ne čujem riječi tvoje

sam ću znati što se sprema.

Ne budem li jednom leptir

što ti jutrom na dlan slijeće,

ne brišeš mi suze s lica

sažaljenje pomoć neće.

Još u meni kiša ima,

puštam ih nek teku, liju,

čuvam jednu sliku staru

tvoje oči što se smiju.

Makar kažu čekat vrijedi

ne računam na nas više,

i kad sanjam, san mi kida,

nemir što u meni diše.

Da je nemir bio opravdan pokazalo se uskoro. U jesen 1991. godine kao dragovoljac branio je Hrvatsku na vinkovačkom ratištu, u Nuštru i Ceriću. Smanjenjem ratnih djelovanja, početkom 1992. vraća se kući, no u listopadu iste godine mobiliziran je u 150. brigadu te kao zapovjednik desetine odlazi braniti hrvatsku Posavinu u Sunju, a zatim i Bosansku Posavinu u Orašje gdje su se vodile žestoke borbe postrojbi Hrvatskog vijeća obrane i Vojske Republike Srpske za tu opkoljenu hrvatsku enklavu. U jednom od borbenih djelovanja kod sela Vidovica prilikom miniranja mosta od strane pionirskog voda Borbene grupe 150 na Renata i suborce otvorena je minobacačka vatra s neprijateljskih položaja. Branko Trotić lakše je ranjen, Petar Kulić teže, a Renato Plavetić smrtno je stradao. Pokopan je 17. veljače 1993. na zagrebačkom Mirogoju, a sprovodne obrede predvodio je Matija Stepinac, dugogodišnji župnik crkve svetog Petra u Zagrebu. Velečasni Stepinac tom prilikom kazao je:

Renato je najprije dragovoljno krenuo u obranu Vukovara, grada stradanja i krvavog mučeništva, u kojem su plemeniti i časni rodoljubi plemenito svoje živote davali “za krst časni i slobodu zlatnu”. Vrativši se iz ovog mjesta stradanja i izdaje čovječnosti, jedne večeri, dosljedan sebi i svom shvaćanju situacije, govori tiho i odvažno svojoj majci, da ne može ostati kod kuće dok njegovi prijatelji na ratištima grčevito brane granice svoje domovine. Zato ju uvjerava da mora poći jer ga zove domovina, i porobljena i izdana od svijeta i pogažena u krvi i prašini. Te večeri je neka crna slutnja obuzimala majčino srce, i pokušala ga je odvratiti barem za neko vrijeme, neka se posveti studiju.

No, nutarnji zov koji je osjetio u svojoj savjesti bijaše jači, jer za pravu slobodu miran i spokojan život svog naroda je boriti se junački, pa i umrijeti, ako je to potrebno. U tihu noć brižno je spremio svoje stvari i onda iz jednog kutića, za koji je samo on znao, izvadio je nekoliko svetih sličica i stavio u novčanik, žarko se moleći da bi ispunio svoj zavjet svojoj Domovini. Tiho se pozdravio s majkom i svojom obitelji, i iz svoje male kućice na početku ulice i iz svoga grada krenuo je odvažno na susretište viteza, koji su odlučno stali u obranu slobode i časti svoje lijepe Domovine i svoga naroda. Njegova obitelj nije trebala znati njegov put, da ne bi ostali u tjeskobi i strašnoj strepnji. Pošao je na linije žestokih borbi i sukoba. I hrabro je stajao na liniji sa svojim prijateljima dok ga nije pogodilo zrno mržnje i nasilja. I onda trenutak šutnje. Našli su ga mrtva s čvrsto stisnutom sličicom Srca Isusova u ljevici, dok mu je klonula desnica još uvijek držala oružje za obranu…

Borna Marinić / Foto: HKM

Borna Marinić magistar je povijesti koji se niz godina bavi temom Domovinskog rata. Od 2013. uređuje i vodi Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat. Autor je više knjiga i dokumentarnih filmova na temu Domovinskog rata, a kao novinar radio je dvije godine u HRT-ovoj emisiji TV Kalendar. Od ožujka 2019. uređuje i vodi emisiju Domoljubne minute na Hrvatskom katoličkom radiju. Vlasnik je obrta CroHis kojim promiče vrijednosti Domovinskog rata.