“Ne želim biti ovca koja trči za stadom, ne želim biti prosječan, ne želim da netko upravlja mojim životom po svojim željama, ne želim da mi se oduzima sloboda vlastitog izbora, da me se sputava i usmjerava, ne želim da mi se nameću stavovi o svemu, u stvari ne želim da nešto ne želim. Želim položiti matematiku, a zatim prekinuti fakultet.

Želim otići u Njemačku, raditi bilo što, prvenstveno da naučim jezik. Želim zaraditi i nešto novca i prvom prilikom otići u Englesku, a možda i u Ameriku da naučim engleski jezik. Želio bih da sve to stignem do kraja 1991. godine. Tada ću imati 22 skoro 23 godine. poslije toga se želim stalno zaposliti bilo gdje, možda kao konobar ili nešto slično. Želim naučiti programirati na kompjuteru. Želim položiti vozački ispit. Želim do kraja stoljeća sagraditi kuću, kupiti automobil i psa. Želim borbu za život. Želim slobodu.”

Nažalost sve ove želje koje je zapisao u svoj dnevnik, postale su za Roberta Klasnića neostvarive kada je 28. studenog 1991. godine položio svoj život u obrani Lipika. Rođen je 10. veljače 1969. godine u Pakracu. Odrastao je u Lipiku gdje završava osnovnu školu, a zatim i gimnaziju u Pakracu. Robi, kako su ga nazivali prijatelji, potom odlazi u Zagreb u kojem upisuje studij rudarstva. Njegove snove i njegovu mladost prekinuo je surovi rat. Robert se bez razmišljanja, među prvima, priključio obrani Lipika. Zapovijedao je vodom u 1. satniji 76. samostalnog bataljuna ZNG. Najprije je bio stacioniran na punktu kod pakračke klaonice, a zatim u Lipiku iz kojeg se sa suborcima 12. listopada 1991., uslijed jakog napada, povlači prema Filipovcu. Nakon par dana vraća se u Lipik u kojem su se vodile ulične borbe sve dok 28. studenog 1991. neprijatelj nije zauzeo skoro cijeli grad. Zvonko Novokmet prisjetio se svojedobno za portal Compas kako je izgledao pokušaj grupe branitelja u kojoj su bili on, Robert Klasnić, Josip Komljenović i Branko Marinčić-Đinac da spuste položaje niže od lipičkog groblja i pokušaju zaustaviti napredovanje neprijatelja u tom dijelu grada.

„U prvom koraku nas je bilo 12, koji smo otišli dolje, došli su Čakovčani, njihova specijalna postrojba. I u tom dvorištu gdje su nas zaustavili paljbom s dva kraja, od Šuberta i od Crkvene ulice. Ostali smo u okruženju pod jakom paljbom. Počeli smo se izvlačiti, prvi je poginuo Čakovčanin Đinac, sa „zoljom“ je gađao snajperista i nije ga uspio pogoditi, u dva pokušaja i kod trećeg je poginuo. Onda smo se krenuli izvlačiti svi natrag prema groblju. U zadnjoj grupi ostali smo ja, Kliki i Robert. Ja sam prvi izašao do susjednog dvorišta, podržavao paljbom prema neprijatelju da krenu oni. Njih dvojica su zajedno krenuli i onda je Robert pogođen, Josip je pao uz njega i pokušavao ga je izvlačiti. Tu su ga gađali, izbilo mu je pušku, municiju, šavove mu je trgalo s odjeće koliko je paljba bila jaka. Onda smo vidjeli kako je Robert gotov, i mi smo se povukli, a Robert je ostao na tom mjestu. Došli smo do groblja. Tamo smo našli još dvadesetak naših dječaka gdje je bio i Damir Majetić iz Zagreba, koji je jako dobro poznavao Roberta od prije rata. Kad je čuo da je on ostao tamo mislio je kako smo ga ostavili tamo živoga pa je rekao „idemo natrag po Roberta ne možemo ga tamo ostaviti“. Tada smo krenuli. No, već su tenkovi došli, osamdesetčetvorke, kroz Frankopansku i kroz Crkvenu. Paljba je bila, bez šanse za proći. Kad smo vidjeli kako je tamo Klasnić beživotno ležao, onda smo se svi maknuli. Kad smo se vratili do groblja. Vatra je bila sa svih strana. Neki su pokušavali gađati s „osama“ i protutenkovskim ručnim bacačima tenkove, međutim nisu ih mogli pogoditi. Snajperisti su isto dolazili s dva kraja, pucali su, paljba je bila stvarno jaka. Gadafi je prvi izašao istureno do bandere na kutu kod Melićeve kuće. Odatle je u dva pokušaja pucao na njihovog snajperista, tromblonima, i kod trećeg pokušaja bio je pogođen. Tu je jedna grupa naših potrčala do njega i sklonila ga do bandere u zaklon. Metak mu je probio bočno kroz ruku, kako je stajao, i između spoja pancirke što je bila u dva dijela pogodila ga direktno u srce. Nakon toga smo se povukli.”

Osim Branka Marinčića, Roberta Klasnića i Ibrahima Abushaale Gadafija, koji je bio zapovjednik obrane Lipika, tog su dana poginula još dvojica hrvatskih branitelja – Zoran Brkić i Marijan Sablić.

Borna Marinić – HKR – Hrvatski katolički radio/Foto: Josip Ninković

Borna Marinić magistar je povijesti koji se niz godina bavi temom Domovinskog rata. Od 2013. uređuje i vodi Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat. Autor je više knjiga i dokumentarnih filmova na temu Domovinskog rata, a kao novinar radio je dvije godine u HRT-ovoj emisiji TV Kalendar. Od ožujka 2019. uređuje i vodi emisiju Domoljubne minute na Hrvatskom katoličkom radiju. Vlasnik je obrta CroHis kojim promiče vrijednosti Domovinskog rata.