Karađorđevo, mjesto nedaleko Bačke Palanke u Vojvodini, postalo je simbol za jedan od najrazvikanijih političkih mitova u (post)jugoslavenskoj povijesti. Rabili su ga gotovo svi Tuđmanovi politički protivnici, i većina Miloševićevih, u Hrvatskoj, u Srbiji kao i u Bosni i Hercegovini. Telegrafska agencija nove Jugoslavije (TANJUG) vijest o sastanku objavila je već istog dana, međutim, sastanak je od političke oporbe i dijela medija proglašavan “tajnim” kako bi mu se oduzeo svaki legitimitet zastupanja nacionalnih interesa. Prikazalo ga se sumnjivim. Britanski BBC javio je da su dvojica predsjednika “tražila trajnija rješenja, uz uvažavanja povijesnih interesa obaju naroda”.

Priča o podjeli, odnosno dogovoru Tuđmana i Miloševića nastala je na staroj komunističkoj matrici o dogovoru hrvatske i srpske buržoazije o „podijeli Jugoslavije“. Obnovljena je u prvoj polovini 1991. godine, u vrijeme najžešćih političkih borbi između zagovornika samostalnosti nacionalnih država i očuvanja jugoslavenske federacije. Razlika je bila u tome što je priču o „podjeli Jugoslavije” zamijenila priča o „podjeli Bosne i Hercegovine“. Proširena je u oporbenim hrvatskim i u bosansko-hercegovačkim političkim krugovima, a služila je za slabljenje, odnosno političku diskvalifikaciju predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana. Bila je dio kampanje u predsjedničkim izborima u Hrvatskoj 1992. godine. Priča o podjeli BiH poslužila je i za razbijanja hrvatsko-muslimanskog saveza u predratnom vremenu, ali i za homogenizaciju Muslimana u BiH te dovršetak njihova nacionalnog konstituiranja. 

Poslužila je i za kriminalizaciju svake političke opcije u BiH, osim one koja se zalaže za tobože „građansku“, a u stvari unitarnu državu, koja osigurava Bošnjacima potpunu prevlast u BiH i pretvara je u njihovu nacionalnu državu. Prihvatili su je i učvršćivali Stjepan Mesić i Josip Manolić, odnosno smijenjeni dužnosnici HDZ-a, koji su tako pokušavali političkom porazu u borbi za vlast dati obilježje principijelnog odstupanja i tako osigurati političko preživljavanje. Svakako je važna činjenica da su najveći zagovornici mita o „podjeli BiH“ u Hrvatskoj gubili od Tuđmana izbore i prema njemu imali osobni animozitet.

U inozemstvu je teza o „sporazumu i podjeli“ šire prihvaćena i proširena 1994. godine iz centara koji su po svaku cijenu htjeli sačuvati – obnoviti Jugoslaviju, a dolazila je uvijek kada bi se Srbi našli u teškoj političko-vojnoj situaciji. Warren Zimmermann plasirao ju je neposredno nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma, kojim je zaustavljen hrvatsko-muslimanski rat i utemeljena Federacija BiH čime je srpska politika doživjela težak udarac. Engleski lordovi Peter Carrington i Paddy Ashdown dodatno su je osnažili, posebno Ashdown, konstrukcijom s mapom na „salveti“ u kolovozu 1995. godine. Bilo je to neposredno nakon hrvatske vojno-redarstvene operacije „Oluja“, kada je srpska politika izgubila bitku i na vojnom polju. 

Dugo se teza o „podjeli Bosne“, kao hrvatskom političkom istočnom grijehu, uz tezu o krivnji za rušenje Jugoslavije, koristila za discipliniranje vlasti (i oporbe) u Republici Hrvatskoj te Hrvata u Bosni i Hercegovini, a sve kako bi prihvatili ili ne bi ometali zacrtane projekte i politička rješenja „međunarodne zajednice“, koja se nameću državama i narodima bivšeg jugoslavenskog prostora. Priča o „dogovoru u Karađorđevu“ promidžbena je izmišljotina koja je vremenom postala politički mit na kojem je utemeljena čitava jedna politička struktura koja je dobila zadatak „detuđmanizirati” Hrvatsku, „demiloševizirati“ Srbiju i izjednačiti krivnju za rat.

Što se tiče Bosne i Hercegovine, ona je dijeljena od samoga nastanka. U novijem vremenu „dijeljena“ je od Vanceove misije i Badinterove komisije, Cutilierova, Vance-Owenova i Owen-Stoltenbergova plana pa do Washingtonskog sporazuma. Bosna i Hercegovina podijeljena je u Daytonu, i to na Republiku Srpsku i Federaciju Bosne i Hercegovine. Ovom podjelom ozakonjeno je etničko čišćenje. Jedan narod (Srbi) je privilegiran, a jedan (Hrvati) je obespravljen neravnopravnim ustavnim položajem i „ravnopravnom“ raspodjelom krivice. Podjela je nepoštena i prema Bošnjacima kojima takva podjela onemogućava povratak u Republiku Srpsku, a u Federaciji BiH ih suprotstavlja Hrvatima. Da napokon zaključimo, Bosna i Hercegovina nije podijeljena u Karađorđevu, već u Daytonu.

Borna Marinić – HKR – Hrvatski katolički radio/Foto: Josip Ninković

Borna Marinić magistar je povijesti koji se niz godina bavi temom Domovinskog rata. Od 2013. uređuje i vodi Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat. Autor je više knjiga i dokumentarnih filmova na temu Domovinskog rata, a kao novinar radio je dvije godine u HRT-ovoj emisiji TV Kalendar. Od ožujka 2019. uređuje i vodi emisiju Domoljubne minute na Hrvatskom katoličkom radiju. Vlasnik je obrta CroHis kojim promiče vrijednosti Domovinskog rata.