Ljubomir Vuk rođen je 19. srpnja 1949. godine u Zagrebu. U rodnom gradu odrastao je kao jedinca Josipa Krtaka i Marije Vuk. Volio je pjevati i volio je pecati. Vesele naravi, obožavao je djecu. Sa suprugom Ljubicom imao ih je dvoje – Anamariju i Gordana. Bio je poznat po nadimcima Krtak i Vučko. Ipak, najviše ga danas pamte po onom iz Domovinskog rata – „Deda“. U rat se uključio kao dragovoljac u ljeto 1991. godine. Prva borbena iskustva stjecao je u istočnoj Slavoniji gdje je branio Osijek na Biljskoj cesti te u Nemetinu. Kasnije se borio i na Južnom bojištu, a svoj ratni put okončao je kao pripadnik 140. domobranske pukovnije Hrvatske vojske.

Ljubomir Vuk bio je dopredsjednik Udruge hrvatskih dragovoljaca iz Domovinskog rata, a na njegovom sprovodu na zagrebačkom Mirogoju od njega se oprostio Tomislav Merčep, predsjednik te udruge, idućim riječima: „Odricali smo se puno toga i došli smo do trenutka kada naš narod trijumfalno oslobađa svoja područja. Za prvim našim prijateljima, braniteljima, svi smo plakali, i kako je vrijeme odmicalo, bilo nas je sve više koji smo nijemo promatrali kako nam prijatelji pogibaju i to smo nekako smirenije podnosili. Podnosili smo zato, što smo vidjeli da će naša muka imati svoje rezultate. Svi oni koji prate naš narod – ne samo na bojištu, nego oni koji ga prate iza leda, trebaju znati da dolazi trijumf konačni hrvatskog čovjeka i da ljudi koji su položili život za ovu Hrvatsku, vječno će živjeti u srcima i mislima nas koji smo s njima stvarno bili prijatelji, naše djece kojima ćemo vratiti osmijeh na lica, naših roditelja koji će napokon naći mir i sigurnost u Domovini koja je stvorena krvavo. I, svaka nova žrtva mora nam biti opomena! Opomena, da ovu slobodu ne ispustimo i da nikad naše pokojne prijatelje ne zaboravimo, da njihovima uvijek budemo pri ruci, jer oni koji iza njih ostaju trebaju osjetiti da smo stvorili Domovinu koja će im biti majka zaštitnica. Mi, hrvatski dragovoljci, ispraćajući naše prijatelje, još jednom skupljamo svoje srce i poručujemo onima: neka nas jednom konačno ostave ne miru, i neka oni koji ne žele s nama živjeti odu iz naše Domovine! Sretni smo, jer imamo vojsku i policiju koja će odraditi dio posla. Ako im gdje zapne, ovi momci u zelenim odorama i mi koji trenutno nemamo odore, svi smo spremni! Pozdravimo našeg poštovanog prijatelja i brata sa našim dragovoljačkim pozdravom: Za dom! Naš je odgovor “uvijek za dom čovjek može živjeti, a mora i umrijeti, bude li to bilo potrebno!” Čovjek živi mučeći se, a umire s osmjehom kad umire za Domovinu. Hvala ti, prijatelju, za sve što si dao za ovu našu Domovinu i posebno hvala tvojoj obitelji koja te je odgojila i kojoj si najviše trebao, a ipak si toliko bio nesebičan da si svoj život poklonio za hrvatsku grudu. Vjerujem da će ti ta Hrvatska nadomjestiti sve ono što si ti oduvijek želio.“

Osim Merčepa, od Ljubomira Vuka oprostio se i njegov suborac iz 140. domobranske pukovnije: „Ostavio nas je naš Ljubomir baš u trenutku velike pobjede, u času trijumfa hrvatske “Oluje”, u vremenu veselja i radosti Lijepe Naše. Tom sveopćem slavlju i veličanstvenoj pobjedi hrvatski vitez, Ljubomir Vuk, pridonio je najvećom mogućom žrtvom, vlastitim životom. Od samih početaka Domovinskog rata 1991. godine Ljubomir je vojevao za slobodnu Hrvatsku kao dragovoljac na mnogim bojištima voljene nam Domovine. Ostavio je udobnost doma i toplinu obiteljskog kruga i odmah se uključio u obranu jedine i vječne Hrvatske. On, Zagrepčanin i Trešnjevčanin, junački je branio Slavoniju i Baranju, a sada je dao život u oslobađanju Banovine. Ništa Ljubomiru Vuku nije bilo teško i nemoguće kad je Hrvatska bila u pitanju. Kad je nad našim prostorima zatutnjala oluja slobode, prekaljeni ratnik Ljubomir Vuk napustio je sigurnost domaćeg ognjišta, iako kao invalid Domovinskog rata nije morao, jer je Hrvatskoj slobodi dao već silan i ogroman prilog. Ali ne, to ne bi bio Ljubomir. Uključio se u redove 140. pukovnije kao dragovoljac i položio život na Oltar Domovine. Poginuo je hrabro kao junak i vitez, kao pobjednik. Mi pripadnici 140. pukovnije, mi neovisna i slobodna Hrvatska država, nikada ga ne ćemo zaboraviti. Živjet će zauvijek u našim mislima i molitvama. I nalazit ćemo ga u osmijehu i vedrini njegovih najbližih i najdražih kojima je njihov vitez ostavio najveći dar – mir i slobodu. Gospode Bože, Stvoritelju neba i zemlje, molimo te da ovog svog vjernog vojnika, dragovoljca, branitelja i junaka kojeg život nikada nije mazio, pridružiš vojskama svojih anđela. Neka našem Ljubomiru bude blaga i meka ova hrvatska, zagrebačka zemljica koju je toliko volio i branio.“

Borna Marinić

Borna Marinić magistar je povijesti koji se niz godina bavi temom Domovinskog rata. Od 2013. uređuje i vodi Facebook stranicu Dogodilo se na današnji dan – Domovinski rat. Autor je više knjiga i dokumentarnih filmova na temu Domovinskog rata, a kao novinar radio je dvije godine u HRT-ovoj emisiji TV Kalendar. Od ožujka 2019. uređuje i vodi emisiju Domoljubne minute na Hrvatskom katoličkom radiju. Vlasnik je obrta CroHis kojim promiče vrijednosti Domovinskog rata.