Uz emisiju 'Božić u stihu' nakratko zaboravite na žurbu i na gužvu koja nas tako često i tako lako odvlači od dubine i od malenosti na koju nas poziva djetešce Isus, novorođeni Kralj. Neka ovoga Božića Isus bude u središtu svakoga slavlja i okupljanja. Slavko Mihalić pjeva o Božiću 1991. godine kada je Hrvatska zahvaćena ratnim zbivanjima.
BOŽIĆ 1991.
Badnja večer, tišina u jaslicama.
Da su ljudi, rekao bih kako je u takvoj noći
posve prirodan zastoj vremena. Ili su
svi u grču od zavijanja sirena, prvih
eksplozija granata što opet padaju na grad.
Ali ne, to su samo nevještom seljačkom rukom
izdjelani komadi drva: Isus, Marija, Josip,
Tri Mudraca, pastiri s blagom, u visini
za strop pričvršćeno nekoliko anđela.
Ne može se za njih reći da premiru
od straha. Oni samo nijemo motre našu
tugu, pa i nemoć, veliku prazninu sobe
oko božićnog drvca, izgubljenost jabuka,
smokava za kojima nitko ne pruža ruku.
Osjećam da se i svijeća ne želi pripaliti.
I u toj tišini, u tom nepokretu, dobro znam
da će netko progovoriti. Neko drvo u jaslicama
da će zaplakati mojim plačem i da će noćas
ipak biti Božić.
Slavko Mihalić, rođen 1928. u Karlovcu, obilježio je hrvatsku poeziju 20. stoljeća svojom egzistencijalističkom poetikom, baveći se tematiziranjem graničnih ljudskih situacija – smrti, straha, tjeskobe, ugroženosti, praznine – tipičnim za naraštaj „hladnoga rata“. Svojom je poezijom ostvario izvorni model pjevanja i utjecao na niz pjesnika kasnijih generacija. U doba Domovinskoga rata zamjećuju se teme aktualne političke stvarnosti, primjerice u pjesmi ‘Božić 1991.’ u kojoj je blagdan Božića prepoznatljivo uronjen u hrvatsku okrutnu ratnu zbilju. U toj zbilji, uz radost Božića i tipičan božićni dekor prevladavaju osjećaji straha, nemoći i tuge. Slavko Mihalić preminuo je 2007. u Zagrebu.
GLAZBA:
“Betlehemska priča” Juraj Belković Feat. Branko Požgajec
“Božić bijeli” Klapa Dalmatino